Izetu Sarajliću

Predrag Matvejević

Tražio sam danima jedno staro pismo Izetu Sarajliću, “pisano 20.marta 1996. iz Pariza, na mašini koja nema naših slova”. Negdje sam ga zaturio, zagubilo se. Jutros – u Rim, trećega maja 2002. godine – nađoh ga, slučajno, prebirući po nekim starim papirima. Obradovah se. Odlučih da ga ponovo pošaljem Izetu – i on ga je možda zametnuo u ratnom metežu. Znao sam da boluje. Razgovarali smo dva-tri dana prije toga telefonom. Već je bio izišao iz bolnice. Bilo mu je bolje. Javio mi se iz svoje sobe. Htjedoh ga razonoditi “pastišom njegovih pjesama”. Ta tko se još time bavi! U času kad pođoh na poštu zazvoni telefon.
Zove iz sarajevskog “Kruga 99”, pjesnik Slavko Šantić. “Omro Izet. Sinoć”. Ne umijem pisati prigodne govore. Sve što bih mogao reći u ovom trenutku nalazi se u jednom pismu “napisanu na mašini bez naših slova”. I naslov i post scriptum već su tada bili sročeni. Prepisao sam sve učitko.

ČAJNE RUŽE

Rijetko sam poklanjao ruže. Žao mi ih bilo brati, a dugo ih nisam mogao kupovati. Malo je bilo cvijeća u našem djetinjstvu, Izete. Po poljima i livadama raslo je samo ono divlje. Za vrijeme rata, onog pretprošloga, lakšeg od ovoga, u Mostaru se nosilo umjesto buketa cvijeća fišek šećera ili kahve. (Moja komšinica
Hatidža, koja me čuvala dok sam bio mali, rekla bi da je to “pešćeš“ ili “peškeš“.)

Poslije, kad je bilo svega više, ponekad dosta, nikad previše, ponijeli bi također komšiji i prijatelju, u Mostaru kao i u Sarajevu, i po jednu-dvije jabuke ili naranče, za jetima i bolesnika. Moja baba Vida, vrijedna i čestita žena, iz Čitluka rodom, držala je do toga. Po dobru je pamtim, govorila je: “Takav je adet, ne možeš, sinko, otići komšiji i prijatelju bez pešćeša”.

Da, Izete, ruže su za nas bile luksuz.

Vidio sam u Sarajevu, kad dođoh da obiđem tebe i naše drugare u nevolji, vrijedne su ruke sadile po avlijama i balkonima, kraj luka i kupusa, pokoji cvijetak. Rijetko je bilo cvijeće na Bembaši, prošle zime dok se pucalo s Pala po vama.

Ni na grobovima ga nije bilo, tek stručak ponegdje.

Kad ponovo navratim u šeher, potražit ću, naći ću već negdje buket onih ruža koje su nekad Rusi zvali “čajnim”. Poći ćemo tiho na grob tvojih sestara, koje obje izgubi baš u ovom ratu, do Raze koju sam znao i volio i Nine koju nikad nisam susreo.

Ostavit ćemo im čajne ruže na uzglavlju. Nastojat ćemo da se ne rasplačemo (ne bi valjalo da nam vide suze).

Pišeš mi kako si navikao oduvijek da budeš bratom, a, eto, odjednom ostao si bez sestara. Kako ćeš sad? Ali, ako ti baš treba brat, tu sam, Izete kućo. Ta i ja sam plakao za tvojim starijim bratom Ešom i njegovim drugovima, “rođenim 1923, streljanim 1942”.

(Pokušao sam, kao što vidiš, oponašati tvoje pjesme, ali ne ide, samo ti
umiješ tako.)

P. S.

Uspjeli su – “oni koji mrze”, kako ih zoveš, koje i po imenu spominješ u svojoj posljednjoj knjizi. Jesu uspjeli u koječemu, ali ne u svemu: nisu rastavili Sarajliće i Matvejeviće. Nas i našu raju. Nije najvažnije što nismo većina, nismo ni prije bili. I ne treba nam. A nismo navikli ni pobjeđivati. Šta će nam.

Tvoje knjige – “šaljem dalje”.
Tvoj
Predrag Matvejević