Pjesnik planete

Aleksandar Danilovič Romanjenko - Moskva (Rusija)

“... a ja moram, i to nije samo fraza,
da crknem na svojoj grudi”

I umro je, na svojoj neizmjerno voljenoj i mnogonapaćenoj “grudi” pjesnik Izet Sarajlić, mudri i melanholični Kiko, pjesnik Sarajeva i Bosne, Beograda i Jugoslavije, Moskve i Rusije, pjesnik i pjevač Evrope, Amerike i cijele naše planete. Umro je sjajan jugoslovenski pjesnik, čije su stihove davnih, iza nas gotovo nepostojećih pedestih-šezdesetih godina prepisivale u svojim tekama djevojke, a na festivalima poezije poznavaoci njeni i poštovaoci gurali su se da prvi lično upoznaju Izeta. Umro je pjesnik čije su melodije svježim vjetrom raspinjale jedra novih generacija jugoslovenskih pjesnika i čiji je glas, nakon dugačkih pauza i prekida, nas u SSSR-u upoznavao sa težnjama i nadama daleke i bliske nam zemlje. Sarajlića su u Sovjetskom Savezu znali i cijenili, on je, možda, ostao jedan od najpopularnijih jugoslovenskih pjesnika koga su prevodili i objavljivali i u Jaroslavlju i Vilnusu, i u Moskvi i Lenjingradu, i u Novosibirsku i Kemerovu, a među njegovim prevodiocima na ruski nalazili su se, danas takođe “otišli”, Jurij Levitanski, Jevgenij Vinokurov, Mihail Dudin, Vladimir Kornilov...

S Izetom sam se upoznao u Moskvi početkom šezdesetih – prije četrdeset godina! – i naše poznanstvo prešlo je u svojevrsno prijateljstvo ljudi koje dijele tisuće kilometara, ali koji ne prestaju da osjećaju i misle jedan na drugog – iščekujući nove susrete. Susreti su, doduše, bili rijetki ali uzbudljivi, neposredni i – tužni: uvijek nam je predstojalo rastajanje.

Sarajevski Sarajlićev dom postao je neka vrsta osobitog mjesta gdje se sretala ruska sovjetska poezija s poezijom jugoslovenskom, kud su, kao po nekom neumitnom zakonu, odlazili pjesnici. Sarajlić je, mogu to bez pretjerivanja izgovoriti: strasno volio rusku poeziju, izvanredno ju je poznavao, pa i u stihovima najraznovrsnijih, ponekad čak u nas i nepopularnih pjesnika, umio da pronađe i vidi nešto osobeno, neobično, ponekad prikriveno od čitaoca, da pronađe ono što je zapravo i činilo njihovu poeziju.

Zapanjujuće je bilo koliko je široko njegovo poznavanje pjesništva. Sjećam se kako je u Peredelkinu počeo da govori stihove pjesnika koje smo išli da posjetimo ili pored čijih prebivališta smo prolazili i kako su u njegovom pamćenju, s obzirom na neku trenutnu asocijaciju gotovo zaboravljene strofe iznenada oživljavale. A susret sa “živim” Čukovskim ili Ščipačovom, Tvardovskim ili Sluckim, Smeljakovom ili Ahmadulinom, njemu su predstavljali doživljaj koji je za “vječna vremena” pohranio u svojoj duši. Tako se, postepeno, rađala i slagala njegova pjesnička antologijaTako je velika Rusija, objavljena u Sarajevu 1967, nadahnuta i vedra, koja se, u nemalom nizu sličnih izdanja, isticala dubinom i originalnošću shvatanja, cjelovitošću zamisli, preciznom formom, ali i strogim kriterijima, ocjenama i izborom. U vrijeme naših šetnji tim, u to vrijeme osobito lijepim Sarajevom, on bi mi recitovao ruske pjesnike, pričao o ruskoj književnjosti “od Gogolja do Bulgakova”, a u Moskvi, Lenjingradu i Peredjelkinu pjesnike svoje domovine, i kako je samo rekao – s kakvim osjećajem i uživanjem! Strog i bez kompromisa u shvatanju poezije, u svojim afinitetima, a obazriv u davanju ocjena – čemu su ponekad toliko skloni pjesnici – poštujući stvaralaštvo, poštujući samu Poeziju i njene stvaraoce. I ja sam o mnogim, danas poznatim pjesnicima prvi put čuo iz njegovih usta.

Izet Sarajlić bio je pjesnik nove, u krvavom ratu napaćene Jugoslavije.
“Jugoslovenski pisac živi jugoslovensku radost, plače jugoslovensku tugu,
slavi jugoslovenske praznike.” – u tim stihovima nije bilo neistine, pretjerivanja ili laži. To je bila ta Jugoslavija koju je naše pokoljenje poznavalo i voljelo, čijom se bliskošću ponosilo, čije su ga nedaće boljele kao svoje sopstvene, a, ko zna, možda i više.

“Moj socijalizam – pisao je Sarajlić – nije bio taj koji se ostvarivao pred našim očima, već onaj o kome su sanjali ‘rođeni 1923, streljani 1942’”, a među ovim posljednjima bio je i mladi partizan, Izetov stariji brat Ešo. I nastavlja: “Sad se svi satraše da me ubijede da u tom svijetu u kome su se za vrijeme prvomajskih praznika vijorile zastave sa srpom i čekićem nisam zapravo uopšte ni živio. – U tom svijetu ne samo da sam živio, već su živjeli i svi oni koje sam volio i volim. – U ovom njihovom svijetu dato mi je jedino da obilazim grobove.”

Da, a na našu zajedničku veliku nesreću, nakon bezumnog rata 1992-1995. i surove blokade Sarajeva, broj grobova rastao je u Sarajevu iz dana u dan. Tu blokadu preživljavala je i porodica Sarajlić. Opustio je živopisan i veseo grad, kome je sudbina dodijelila da postane svojevrstan simbol historijskih katastrofa XX stoljeća.

A Sarajlić je pisao:

Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ,
ja ću tu biti.

Možda je najstrašniji udarac posljednjih godina Izetova života, i svakako, ne samo njegovog, bilo granatiranje Sarajeva s visova Trebevića. A među onima koji su gađali bilo je, avaj, i ruskih književnika...

Tri decenije ranije (zar pjesnik prorok?) Sarajlić je pisao:

Ne znamo zašto,
Ništa ne znamo zašto.
Ne znamo zašto pjesnici moraju biti vojnici
kad topovi ne znaju pjevati o susretima.

Posljednji susret s Izetom, posljednji njegov poklon – knjiga proze V.P. (Sarajevo 2001). ispunjena je dubinom, snagom i čistoćom osjećanja prema ženi koja je mnoge godine bila njegova supruga, vjerni saputnik na ne baš lakom putu.

Voljenoj Mikici on je ostao isto nepokolebljivo vjeran kao i svojoj poeziji, kao i svojoj Domovini, kao i svojim prijateljima. Umrla je pređašnja Jugoslavija, umrla je voljena životna saputnica, umro je i Pjesnik nadahnut Vama. Umrla je epoha.

Mir vašem prahu, dragi Mikice i Izete, vječni vam pokoj!