Lazar Manojlović
Nakon pedeset i više godina uspješnog pjesnikovanja Izet Sarajlić je sišao sa pjesničke pozornice, kako bosanskohercegovačke, tako i evropske. Ovjenčan brojnim književnim nagradama, među kojima su posebno vrijedne: Zmajeva nagrada, 1985., nagrada “Branko Miljković”, 1988., te ugledna italijanska književna nagrada “Alberto Moravia”, 2001. dodijeljena za knjigu pjesama “Neko je pozvonio” i za cjelokupno djelo pjesnika i prozaiste.
Sarajlić je već u osamnaestoj godini smjelo zakoračio u nove tokove poezije, ranih pedesetih godina prošlog vijeka, i takav ostao do ovih majskih dana. Bio je i ostao veliki pjesnik sa civilnim žarom i intelektualnim poštovanjem, aktivni svjedok svoga vremena, 20. vijeka.
Pjesnik Sarajlić se svojom poezijom aktivno odupirao razornom ratu, vjerujući u kosmopolitsko i ljudsko biće i u prijateljstvo među ljudima različitih pogleda. Tim opredjeljenjem i tom čvrstinom učio je generacije pjesnika i zaljubljenika u poeziju. Sarajlićeva antiratna poezija strastveno naglašava da ne smije i ne može zaboraviti ništa od onoga što su čovjek i čovječanstvo doživjeli od Varšave i Denkerka, pa do berlinskog maja, 1945. godine. Za Sarajlića je uvijek važan čovjek, pa i u nevažnom trenutku.
Interesuje ga sve što je duhovno i kosmopolitsko, a sve materijalno mu je strano. Najdublji žig ostavio je na Sarajlića rat, okupacija, tragika, mržnja. Zato će Sarajlić svoju poeziju, u najobimnijem obliku, naoružati pacifizmom i gnjevom protiv bestijanja, kako onog 1941. tako i posljednjeg 1991. godine. Time je bila i ostala natopljena i prožeta čitava Sarajlićeva poezija. Uz sve to pjesnik vjeruje u mladost koja uvijek, iznova, a prometejski, hoće da mijenja svijet. Otuda je, nepunih 55 godina svog duhovnog stvaralaštva vjerovao u dobre strane života. Za Sarajlića se s pravom može reći da je bio savjest čovjeka i krik vremena i u vremenu, pjesnik i tužilac svijeta. Bio je dostojan te uloge.
Pjevao je u ime ranjivih, zaljubljenih, nježnih, uplakanih. Spajao je daleka i nezamisliva prijateljstva, da čovjek nalazi čovjeka ma gdje bio i ma kako se zvao. Sarajlićeva poezija svom snagom i beskompromisno ispisuje naše vrijeme.
Živio je za čovjeka. Bio je čovjek pisac. Preživio je pakao rata 1992-1995. Umro u nedefinisanom miru u svom Sarajevu. Otišao je bard bosanskohercegovačke i evropske poezije. Poezijom je podigao sebi spomenik na kome korov nikada neće nići.
Semberske novine, Bijeljina
No comments:
Post a Comment