Razgovarao: Zlatko Dizdarević
Izeta Sarajlica ili vole ili ne vole. Njegova poezija lijepi se za duse konvencionalnih romantika, drugi je smatraju pateticnom posvetom onim krajevima ljudskosti koji destilirani Sarajlicevim rjecnikom uopce i ne postoje. No, nakon svih uspjeha i neuspjeha, zvjezdanih kritika i bacanja u prasinu, Izet Sarajlic u razgovoru sa nasim suradnikom pravi hommage svome socijalistickom vremenu, i sa razocarenjem i dozom rezignacije saopcava sud o nadolazecem vijeku lisenom vrijednosti: to me ne zanima
DANI: Gospodine Sarajlicu, citavog zivota bili ste na neki nacin u sukobu sa drzavom i vlastima. Sada ste, evo, docekali da Vam zvanicnici na "drzavnom nivou" obiljezavaju sedamdeseti rodjendan, da Vas hvale i cestitaju. Kako dozivljavate sve to, kako se osjecate i sta mislite, zasto to odjednom?
SARAJLIC: Mislim da je to bilo iznudjeno slavljenistvo, posto su prethodno to priredili Slovenci koji imaju neko nostalgicno osjecanje prema necemu sto je bio nas zajednicki zivot. Nije bilo druge. Prethodno je u Akademiji bilo ono Tunjino, pa se nekako moralo, i ovo moje, na jedan nacin. Tako ja to smatram iznudjenim, a odsustvo bilo koga od zvanicnika na toj akademiji - sto mene raduje - takodjer govori o tome da nisam usvojen.
DANI: Da li Vas je to na bilo koji nacin dirnulo, to sto ih nije bilo?
SARAJLIC: Naprotiv. Mene ne zanima usvojenost, moj svijet je bio onaj svijet prije, svijet socijalisticke ideje. Drugo je kakav je taj moj socijalizam bio. Ja uvijek kazem da moj socijalizam nije izasao ni iz Kardeljevih pa cak ni iz Lenjinovih govora, ni iz Karla Marxa, od koga sam procitao samo Komunisticki manifest.Mozda jos od Engelsa jednu glavu Anti-Dühringa. Moj socijalizam, ta vizija, ta ideja, izasao je iz metka koji je prosao kroz Esino srce. Eso je moj brat, maturant trebinjske gimnazije, strijeljan u 18. godini. Sav moj problem je bio nedevalvirati uspomenu na Esu, ne ponistiti njegovu smrt, bilo cime ne dovesti u pitanje taj njegov mladi zivot zavrsen u 18. godini.
DANI: Hanifa Kapidzic kaze nedavno u Izrazu da ste uvijek bili neka vrsta disidenta. Slazete li se?
SARAJLIC: Nisam, ja sam jednostavno slijedio neku svoju misao, nisam volio nikada da zivim po diktatu drugih. Jednom je u porodici pala i ova recenica, ne znam ko ju je izgovorio, ili ja ili moja zena: "Ja bih i medju boljsevicima bio menjsevik." To se meni jako svidjelo i ja je pripisujem sada njoj jer se ona uz mene nacitala dosta ruskih romana, koje je, inace, u mladosti svojoj odbijala. Dakle, mislim da je sve ovo bilo iznudjeno jer je Drago Mirosic i prije Akademije napravio taj prijem, nakon moja dva-tri dana u Sloveniji, koja su mi cak vratila neko uvjerenje da covjek nije uzalud zivio, da je kroz tih pedeset godina, pisuci i ne baveci se nicim drugim, nekako formulisao svoj svijet i, ako to nije neskromno, ucvrstio se u toj oblasti koju je nekako znao da ispuni u literaturi.
DANI: Zar nije malo paradoksalna cinjenica da povodom Vaseg rodjendana, ili bilo kojim slicnim povodom, evo slovenska ambasada i slovenski ambasador naprave taj mali, divni prijem, koji je, u sustini, bio veliki po namjerama, atmosferi pa i ljudima koji su se tamo okupili, a da, sa druge strane, onome ili onima koji zvanicno predstavljaju ovu sredinu tako nesto ne pada na pamet. Sta je to?
SARAJLIC: Nije nista. To je upravo ono neprekidno negiranje, neprekidna podmetanja, pritisci tokom citavog mog knjizevnog zivota koji su od mene i stvorili ovo. Znas, Solzenjicin bez gulaga ne bi ni postojao, Ana Ahmatova bez Zdanova bila bi pola Ahmatove, Nazim Hikmet da je grickao sjemenke na Galata mostu umjesto da se bavio onim cime se bavio, ne bi nikada dospio do Nazima Hikmeta. Ja sam prosao neuporedivo bolje, nisu me tukli, samo su me osporavali i napadali, a sada, kada je zivot prosao, cini mi se da je sve bilo u funkciji jacanja nekakvog njihovog, sopstvenog polozaja.
DANI: Tako ipak nije bilo sa mnogim drugim, ovdasnjim pjesnicima.
SARAJLIC: Tacno, ja sam za razliku od mnogih sarajevskih pjesnika uvijek morao da se borim za sebe, a to je automatski znacilo da se borim protiv klisea, protiv opste stihije, protiv opsteg kolektivistickog shvatanja stvari. Cini mi se, na kraju, da nisu pobijedili moji kriticari vec da sam - kada se sve sabere - na jedan nacin mozda ja taj pobjednik. Paradoksalno je ali, svasta sam nesta gubio u zivotu. Recimo, danas se mnogi busaju kako su u socijalizmu bili lisavani mogucnosti da ispolje sebe. Lazu! Nisu htjeli da se bore jer su sluzili svojoj karijeri, a ne svom ubjedjenju, svojoj viziji svijeta. Jeftusenko je jednom rekao: "Ja karijeru pravim na taj nacin sto je ne pravim." To sam za sva vremena prisvojio - posto smo i prijatelji - kao nekakav svoj uzor, svoj cilj. Praviti karijeru na taj nacin sto je neces praviti. Ja nikad, za razliku od mnogih pjesnika, nisam mistificirao poeziju. Za mene je to bila nekakva zivotna opredjeljenost, moje prokletstvo, moja licna stvar. A sve te faze u zivotu prosao sam zahvaljujuci kucnom pragu koji mi je, zaista, bio svetinja. Zahvaljujuci jednoj bozanstvenoj atmosferi koja je vladala u kuci, uspio sam sebe da sacuvam cak i od nekakvih uzvracanja na te udarce.
DANI: Kako ste, zapravo, uzvracali na udarce? Tesko se sjetiti neke Vase polemike minulih godina, za razliku od mnogih drugih koji su napadani ili su napadali.
SARAJLIC: Tacno je, rijetko sam kada polemisao sa kriticarima. Umjesto toga, ja bih sjeo i napisao pjesmu. Povodom ovih ili onih insinuacija, ja bih, recimo, napisao: Nista, drugarice Sarajlic, sta bi da si se udala za Hajnea, sad bismo po ovom pljusku morali u Francusku… Tako sam tog dana, ili te sedmice, ili te godine, rijesio problem ovoga ili onoga koji me etiketirao ovako ili onako. Ima jedna pjesma, zove se Boravak u Istambulu, koja je kod glumaca svih nasih pozorista u bivsoj Jugoslaviji bila dosta poznata, cesto sam je cuo u ponocnim satima u kafanama, i ona, mislim, govori najbolje o svim tim nasim odnosima, pa i o odnosu drzava i pisac u jednom sistemu kakav je bio a od koga se ovaj sad, u nekim ruznim elementima, uopste ne razlikuje. Pjesma kaze: Postoji nekoliko verzija o mom boravku u Istambulu./ Po jednoj, radilo se o putovanju sumnjive politicke prirode./ U drugoj verziji govorilo se o nekakvom mom/ sentimentalnom romanu na Bosforu./ U trecoj verziji pominjala se cak i nekakva trgovina drogom./ To, sto ja nikad nisam bio u Istambulu,/ to naravno nikog nije ni zanimalo. Dakle, vazno je samo nesto prikaciti covjeku koji je, mozda, malo nadrastao sredinu - ne tvrdim to za sebe, vec govorim u opstim kategorijama - dakle nesto za svaki slucaj sto moze zatrebati sutra u nekom licnom obracunu. To je normalna biografija jednog pisca. Nesrecan je pisac koji ima samo one koji mu kade.
DANI: U onim nekim ranijim generacijama svako iole pristojan nabrojao bi barem desetak pjesnika cije smo pjesme poznavali, spominjali ili recitovali. Svi smo znali i tvoju "malu, veliku moju", voljeli smo Lorcu, odrastali sa Jesenjinom, znali Popu i udvarali se sa "slusaj ti, cudo, znamo se…". Pjesama i pjesnika danas kao da vise nema. Niko nikome vise ne recituje. Sta se to desilo sa nama i sa svijetom?
SARAJLIC: Tako je sigurno. U doba moje mladosti nisi mogao osvojiti djevojku bez poznavanja neke pjesme, bila to Simiceva, Hikmetova, Majakovskog, Jesenjina, bilo cija. Po nasim parkovima, po Vilsonovom, pljustali su stihovi. Ja sam, cini mi se, cak rekao u jednoj pjesmi da je tada na Vilsonovom dvoje ljudi vise znalo Shakespearea nego danas citave skole. To danas, to nije tek tako, to je nesto opste. Mislim da je civilizacija od prije dvadesetak godina, znaci ne od prosle subote, krenula nekim cudnim, nemogucim putem. Niko da se nadje pa da skretnicu okrene u nekom drugom pravcu. Vidis, kao i svi obicni ljudi uzmem da rjesavam ukrstene rijeci kada ne znam sta cu sa sobom. Nekada je, sjecas se, stajalo: ime francuskog pisca, autora Zerminala, Zemlje, Sloma, Nane… i ti stavis dolje - Zola. Sada rjesavam ukrstenicu i kaze: ime poznatog italijanskog fudbalera, igra u engleskoj premijer ligi. I ti napises - Zola. Sta to znaci, znaci da se totalno izmijenio odnos prema duhovnoj sferi. Tu su mnogo krivi i sami umjetnici, muzika, film pogotovo. Ja svaku noc neprekidno prevrcem po tim bezbrojnim kanalima ne bi li ub'o nesto sto ce me uvjeriti da jos uvijek postoji negdje makar neki djelic one moje civilizacije ili mog svijeta. Sve je to otislo negdje gdje ja ne vidim nikakvog izlaza. Danas je, siguran sam, u Americi znacajnija Monica Lewinsky, koja je objavila nekakve svoje uspomene na skandal u Bijeloj kuci, nego Arthur Miller. Sjecam se pozorisnih predstava od prije cetrdeset-pedeset godina. To su bile svecanosti. Na ovim nasim premijerama, na ovim sarajevskim zimama, bjeze sa prvih cinova. Dodju nekakvi gulanferi iz svijeta koji su toboze iznova procitali Shakespearea pa sad, boze moj, "tragaju za novim smislom"… I uopste, jedan je totalni haos. Ja nemam nista protiv da Rivaldo, Ronaldo zarade milione, a da ja zavrsim svoj zivot bez hiljadu maraka na stednoj knjizici, ja usvajam to, ali milijarde padaju na nesto sto ne vidim da je opravdano. Milioni djece istovremeno skoncavaju sa muhama na glavicama bez jedne jedine kasike neke kase kojom bi prezivjeli. Evo, uostalom, pogledajte ovo kod nas. Toliko tih stranaca, a sta su, de facto, ucinili?
DANI: Jeste, ali kada im to kazes, oni odgovaraju: "Zao nam je, ali to je globalni problem…"
SARAJLIC: Dragi moj Zlatko, devetog maja 1945. godine bio je mir. Pet je godina otkako je potpisan Dayton. Koliko je vremena proslo, a nista nemamo sem novih tablica. Niti ja mogu da odem vozom, ne do Zagreba, vec ni do Konjica, niti mogu da uradim bilo sta suvislo i isplanirano. Danas je utorak, a ja ne znam sta me ceka u moju srijedu. A toliki se novci bacaju, toliko toboznje pedagogije, tolika potreba da i mene i moj narod poduce u necem sto se zove demokratija. Davno sam ja to imao. Ovo sto sada imam i oni su mi, zajedno sa ovim nasim divljastvom, uradili. Ja bih volio vidjeti jednog stranca kad se kaze Grude, da pomisli na Antuna Branka Simica. Jel'de, niko ne misli na njega, svako misli na bendere i bobane i sta ja znam. Sve je to nekako tako.
DANI: Cini li Vam se da se iko ziv danas bori protiv ovoga?
SARAJLIC: Naravno da ne bori. Danasnjim vlastodrscima sjajno odgovara sto primitivniji narod i sto provincijalnije okruzenje. Mi smo naselili nase gradove ljudima koji ocigledno nemaju nikakvog interesa za bilo sta sem za nekakav licni, mali prosperitetic, naravno, iskljucivo u materijalnom pogledu. Totalna je provincijalizacija na djelu. Ali i u vezi sa tim moram nesto reci. Dani su prije neki dan objavili intervju sa Predragom Fincijem. Procitao sam taj intervju jer se sjecam, ne tako dobro, ali se sjecam, nekih dosta dobrih Fincijevih istupa prije rata. Medjutim, on je ipak otisao, jel'de, '93. i nema on pravo da govori o provincijalizaciji ovoga grada jer je i on svojim odlaskom doprinio toj provincijalizaciji. Ja imam pravo da govorim jer sam tu bio i sa drugima se borio da se zadrzi nekadasnje duhovno stanje.
DANI: Mislite sa ljudima koji kroje kulturu poput Ibre Spahica?
SARAJLIC: Ne mislim na njega. On je igrao neku ulogu, ali, sve u svemu, mislim da je on dosta uspjesno saradjivao sa ovom logikom provincijalizacije. Vjecito tamburanje na nekim pozornicama, na Bascarsiji, na zicama jedne te iste igre. Ta Sarajevska zima, zapravo, nikada, ni prije rata, nije bila posebno omiljena medju mislecim ljudima u gradu, jer se uvijek dogodila neka, rekao bih, "talasika" iz svijeta. Mi smo u Sarajevu jako cijenili dvije manifestacije koje uopste ne funkcionisu kao nekad, iako se formalno i dalje odvijaju, ali se i tu upetljala ova nasa provincijalna svijest. To su bili Sarajevski dani poezije, koji su okupljali elitu svjetske poezije, i bio je MESS, pozorisni festival malih i eksperimentalnih scena, jer su dolazile zaista glumcine. Kad ti dodje Zoran Radmilovic, kad ti dodje Rade Serbedzija, Fabijan Sovagovic, ti imas dane da razmisljas o umjetnosti.
DANI: Danasnji drzavni i partijski "kulturnjaci" kao sto je izvjesni Timur Numic, kao sto je izvjesna Esma Hadzagic ili slicni, mogu, ipak, da Vam nabroje razne glamurozne kulturne manifestacije kao sto su "Zima", pa "Bascarsija", pa sve ono povodom "Ajvatovice", pa spektakularna Hasanaginica, pa ono sa "najmilijim" i "najdrazim" itd. To sa strane izgleda respektabilno?
SARAJLIC: Jeste, ali sve skupa pod okriljem drugorazrednih ljudi. Pa vidite, Sarajevo je nedavno dozivjelo dvije bozanstvene izlozbe koje nisu cak ni registrovane kako treba. Izlozba Ljube Laha, i pokojnog Marija Mikulica. To su bili dogadjaji za svijet, jer su to slikarcine. A koliko slikarcica ima cetrnaestu ili petnaestu izlozbu? Ta laka proizvodnja laznih velicina po istom je sistemu po kojem se unapredjuju kaplari u generale, unapredjuju vrlo problematicni ljudi. Ko je nekad sticao pravo na memoare, Zukov kad osvoji Berlin, Eisenhower, Alexander i oni sto su se iskrcali na Siciliji, u Normandiji ili nesto tako uradili, oni steknu pravo na nekakve memoare. Kod nas Alagic pise memoare, i slicni. Jednom sam to rekao pa su me zvali telefonima, a, evo, vidimo kako se sada taj Alagic "proslavio" i u ovom drugom izdanju. A tako je gdje god dirnes, opste urusavanje. Ja sam, recimo, citavog svog zivota navijao za "Sarajevo", od "Torpeda" pa sve, evo, dok nije postalo pitanje hoce li "Sarajevo" izvuci nerijesen rezultat sa "Brotnjom". Sada, slusajuci jednog Misu Smajlovica u intervjuu negdje na televiziji, ti vidis ljudskost, ljudsku dobrotu i toplinu. Slusajuci Ivicu Osima, koga mi svi u Sarajevu volimo bez obzira za koga navijamo, ja sam odjednom ustanovio da ja, zapravo, navijam za "Zelju", jednostavno za to sto su se i u taj fudbal i u kulture i na sve strane uvukli raznorazni timuri, ljudi kojima, najblaze receno, tu nije mjesto. Ja nisam zato da se ljudi unistavaju i eliminisu, ali neka se drze onoga sto znaju. Mi zivimo u vlasti ljudi koji uopste ne znaju sta, zapravo, hoce i koji su mali, aparatcici. Ali kad govorimo uopste o aparatcicima i politicarima u kulturi, hocu da kazem da nisu oni bili najgori u cijelom tom poslu, nisu oni toliko provodili svu tu politiku koliko su to radili mali umjetnici, mali pisci. Tako je bilo i prije, a isto je i danas tako.
DANI: Sta je sa velikim umjetnicima, velikim piscima?
SARAJLIC: Oni ipak nisu u sukobu. Mislim, medjutim, da u Sarajevu ima vrlo, vrlo malo pisaca iako je svaki dan promocija neke knjige. Kad se sve u svemu sabere, imas Sidrana, imas Marka Vesovica, s tim sto je Marko, kao onako strastan covjek, previse prihvatio taj kriticki izazov vremena i epohe, pa je zanemario ovu svoju dimenziju. On je bozanstven polemicar, ali mislim da ne treba Marko da polemise sa anonimusima koji upravo ceznu da budu meta takvih ostrih pera. Kad vidis, sve u svemu, ima jos poneki, ali je vrlo malo novih pisaca poput onog Uzunovica pjesnika, drugo je sve nasilu, nametnuto. A iza mnogih, ustvari, stoji stranka koja gura, koja namece, koja arbitrira. Vidi, ja sam u "Svjetlosti" objavio barem desetak knjiga prije rata. Evo, deset godina mene nikad niko nije pozvao iz "Svjetlosti" da me pita imas li kakvu knjigu. Nije me nikad pozvalo da me pita kako sam i treba li sta do prije neki dan moje bivse preduzece "Veselin Maslesa", koje se vise tako i ne zove jer je i to postalo nepopularno. Ukinuli su ulicu Ognjena Price, umnog covjeka i filozofa koji je strijeljan od fasista, a dali su ulicu Azizi Sacirbegovic. Ko je ona? Eto, i to govori koliko tonemo i koliko prihvatamo taj pad. Nemam ja nista protiv nje, nek' blista njeno poprsje i poprsje njenih od ordenja i znacki, mene to ne zanima, ali zasto da ona dobije ulicu u gradu, a Ognjenu Prici da se ukine ulica? Ja sad ne mogu da kazem da mi je zena stanovala u ulici Ognjena Price, nego u bivsoj ulici Ognjena Price. Znaci, i ja sam bivsi. Sve su to dodaci iste price kojoj ne vidim kraja sa ovim sto danas imamo, sa ovakvom nadmenoscu koju ispoljavaju ljudi koji ne zavredjuju nasu paznju. A ti pitas zasto djeca ne recituju po parkovima. Ne, oni jedan drugog pitaju "je si li cuo sta je Jelavic ili sta je Bicakcic". Svajcarci nemaju pojma ni ko im je predsjednik drzave, a kamoli ministar spoljnih poslova, a ja svaki dan moram da procitam ili cujem po sto puta da je Alija rekao ovo ili nije rekao ono, da je Prlic kazao to i to, da je Genjac izjavio da nije on tamo nesto onu kucu na Vlasicu - bas me briga je li ili nije, ko je on. Daj mi moju Bosnu i Hercegovinu kakvu sam imao, kakvu sam sanjao, kakvu volim, kakvu zelim. Sve je to jedna prica.
DANI: Vidim, tesko se savladavate dok sve ovo govorite. Povisili ste ton. Ocigledno se puno jeda nakupilo u Vama.
SARAJLIC: Slusaj, ja sam u ovom ratu izgubio toliko da imam pravo na jos zescu kritiku. U ratu sam izgubio dvije sestre, od posljedica rata zenu, izgubio sam sve svoje prijatelje, ja vise nemam s kim da slavim ni Novu godinu, a oni mogu da rade sta im padne na pamet. Ja imam pravo na tu kritiku jer su oni, svi skupa, upropastili moj zivot. Mislio sam da cu u sedamdesetoj godini, konacno oslobodjen od raznih pucnjava, od raznih andjelka vuletica, nevuletica, lubardi i lubardica, moci zivjeti normalno, sjest' u avion pa otic', sa svojih pedesetak knjiga, ovdje i ondje, na Lago Maggiore, u Pariz, u London. A sta imam? Ja zivotarim, ja posudjujem pare. Imam dvadeset ili trideset knjiga u inostranstvu, a posudjujem od Vlatka Doloceka dvjesta maraka, da imam u dzepu kad me pozovu na put jer se osjecam nesigurno kao Sarajlija, kao Bosanac i mislim da moram imati u dzepu tih dvjesta maraka jer moze neko da me odvede i da me pita ko si ti, sta si ti, pa da barem to imam, ne znam zasto, ali, eto, da imam. Zar to nije sramotno? Sve je ponizavajuce. Danas, recimo, u Sarajevo dolaze ljudi koji vrlo brzo rjesavaju povratak stana. Ja sam cetrdeset godina zivio u ovom stanu u kome sada pricamo, a morao sam sest mjeseci da dokazujem da je to moj stan, posto je bio granatiran, pa su mi Svajcarci dali nesto para, Svedjani malo materijala i tako mi pomogli da se nesto skucka i sredi kako bi se u njemu moglo opet zivjeti. Onda sam iz neke gradjanske pristojnosti, kao normalan i lojalan gradjanin, smatrao da treba da prijavim stambenom preduzecu da sam se, eto, vratio u taj stan da bih opet poceo da placam dazbine. E, morate dokazati da je to vas stan. Sest mjeseci mi je bilo, sutra soba 27, pa prekosutra prvi sprat, druga soba, pa onda u petak, pa u petak dzuma, navodno ih nema i tako iz dana u dan. Takve probleme, naravno, nisu imali neki drugi.
DANI: Nedzadu Ibrisimovicu, vjerovatno, nisu trazili da dokazuje ciji je stan kada se useljavao u - tudji.
SARAJLIC: Ja sam srecan sto imam ove probleme, a nisam nesretan sto ih on nema. Pasternak ima jedan stih koji smo mi u kuci jako voljeli: Svako vrijeme ima svoje miljenike, meni se cini da mi nismo od njih… No, nismo o tome govorili. Druga je stvar u pitanju. Neka ima ko koliko hoce i moze, tri sobe, pet soba, tri auta. Ja sam imao, sada nemam nista. A vidim, bogami, ovdje u komsiluku, ovaj novi komsiluk, svi se vozikaju, i nek' se vozikaju, nek' imaju. Ovo je njihov svijet. Moj je svijet bio drugi, ja sam izasao iz onog svijeta i svi danas kazu - bio je tvoj. I jest bio moj, jer su u njemu zivjeli svi moji. To je posljednji sistem koji prihvatam jer sam zivio u njemu, borio se protiv njega, mislio u njemu, pisao sve u njemu, to je moja epoha. Ja danas ne pisem dvijehiljadita godina. Meni je to ponizavajuce. Ja pisem 1999 plus jedan. Dogodine, ako budem ziv, pisat cu 1999 plus dva. Jednostavno mi se ne zivi u ovako nemilosrdno skorojevicskom svijetu. Ja danas ne zivim, ja danas prezivljavam.
DANI: Na kraju: nosite li u sebi neki stih koji mozete oznaciti kao nesto sto je najblize opisu Vaseg zivota, Vasih pogleda na taj zivot i svijet u kojem ste zivjeli.
SARAJLIC: Danas, kada razmisljam o svom zivotu, najcesce se vratim jednom stihu koji mi je nesto posebno drag. Kaze ovako, taj sasvim bezazlen stih: Bolje jedno vece provesti s prijateljima nego cak da napises Hamleta za pisacim stolom.
Objavljeno u magazinu BH Dani, 16. juni 2000.