Emanuele Trevi
U svakoj važnoj stvari u životu, uključujući i smrt, osjeti se postojanje koincidencije: početkom maja napustio nas je Izet Sarajlić, “čovjek anđeoski i tvrd”, kao što ga je jednom prilikom definisao prijatelj Alfonso Gatto, veliki pjesnik skoro nobelovac i “sentimentalni hroničar” Sarajeva od pedesetih godina do juče. A baš mjesec dana ranije bila je desetogodišnjica početka srpske opsade bosanskog glavnog grada, “našeg tihog velegradića”, kako ga naziva Sarajlić u jednoj pjesmi iz šezdesetih godina, čiji je otpor trajao, uz indiferentnost i nesporazume cijelog Zapada, duže od tri godine, žalosno obarajući rekord Lenjingrada iz Drugog svjetskog rata. Kao što mnogi nisu razumjeli a često i dalje ne razumiju ili neće da razumiju, ta preduga tragedija je bila takođe (uz mnoge sramote i dvoličnost koje su je obilježile) i posljednja stranica evropskog antifašizma u dvadesetom vijeku.
Nekada bi se, po nekoj vrsti jezičko-emotivnog automatizma, možda moglo napisati i “slavna stranica” ili nešto tako retoričko-opominjuće. Mi danas znamo da nikada nije postojala stvarna istorijska “slava”.
Kao što je ispričao galicijski romansijer Javier Cercas u prelijepoj knjizi (možda bi se dopala i nepovjerljivom Sarajliću), Vojnici Salamine (Guanda), istorija je zapravo mjesto u kome čast i pravda padaju na slaba pleća nesvjesnih ljudi, koji su se tu slučajno zatekli, i koji bi se od srca smijali ako bi ih, nakon svega, neko nazvao “herojima”.
Dok su Milošević, Karadžić i njihovi mračni saučesnici i sljedbenici pokušavali izvršiti urbicid, Sarajlić je ostao tamo, u gradu koji je uvijek bio njegov iako je rođen, 1930., u Doboju, mnogo sjevernije. Kao što je napisao Sinan Gudžević, “velegradić” je bio upisan kao pečat sudbine u samo Izetovo prezime - očigledno turskog porijekla. U jeziku nekadašnjih osmanskih vladara, riječ koja označava građanina Sarajeva je upravo Sarajly. I pored svog muslimanskog porijekla, Izet je bio čovjek potpuno oslobođen bilo koje religije i kulta kolektivnog identiteta. Druge su bile, dublje i potrebnije, njegove veze: ljubav i prijateljstvo koje može biti intenzivno koliko i ljubav; skrivena sreća u prevojima svakodnevnog života; i naravno, poezija, svakodnevno vježbanje slobode, pamćenja, pažnje prema bližnjima, ironije i melanholije. Izet je naime bio čovjek pravednik jednostavno stoga što je ono što je pisao i govorio proizlazilo izravno iz onoga što je bio, što je uvijek nastavljao biti: individua sa svojim privatnim i neotuđivim kriterijima za istinu. Omiljena meta svih tipova snajperista.
Pored prijateljstva sa Alfonsom Gattom, Izet je do posljdenjeg pleo gustu mrežu prijateljstava u Italiji, posebno zadnjih godina. Posljedni rad kome se posvetio je dopisivanje sa Erri De Lucom. Njegova sestra Raza je prevodila na srpskohrvatski Collodia i mnoge druge italijanske pisce. Izet je govorio italijanski kao čovjek Istoka, efikasno, osvajajuće, pun dosjetki i prefinjenih izraza. Ima kompleksnih iskustava u životu čovjeka kao što je Izet: stvari koje se skrivaju iza svojih suprotnosti. Godine 1942. italijanski crnokošuljaši su mu strijeljali brata Ešu, skojevca. Kao Pasolini, i Izet je natovario na svoja pleća sjenu brata ubijenog prije no što je mogao upoznati brojne životne radosti, onemogućen da voli, da ima djecu, da ostari.
Mnoge italijanske prijatelje ovih godina, Izet je stekao ljeta 1997, tačno dvije godine nakon okončanja opsade Sarajeva. Fondacija Alberto Moravia organizirala je neku vrstu delegacije italijanskih umjetnika, pisaca, novinara, za putovanje u Sarajevo preko Mostara. Predvođeni Toni Maraini i Predragom Matvejevićem (koji je u Mostaru rođen i odrastao), ova bizarna italijanska patrola bila je sasvim neformalnog karaktera, a ni program putovanja, s iznenađenjima i lošim cestama, takođe.
U Mostaru, na strmim obalama Neretve, prisustvovali smo osobito dirljivoj cerimoniji: s kompliciranim sistemom dizalica, vojnici Ujedinjenih nacija vadili su iz rijeke jedan veliki kamen srednovjekovnog mosta, elegantnog i lakog, koga je 1993. srušila hrvatska artiljerija. Ostavivši za sobom Mostar i Hercegovinu, nastavili smo putem prema Bosni, koji jednim svojim dijelom slijedi Neretvu u pejzažu iz Chanson de Roland i gdje je Tito, puno godina prije, doveo do očajanja nacističke okupacione trupe. I tako, stigli smo u Sarajevo, u sjedište Kruga 99, ponosno multietničkog kulturnog udruženja koje se brinulo o našem boravku. Bilo je teško ne primijetiti odmah Izeta. Bio je ironičan, ljubazan, kao da sve nas poznaje već odavno. Osim toga, kao što sam rekao, govorio je italijanski gotovo savršeno. Zabavljao ga je moj neuredni izgled i u jednom momentu me upitao jesam li fricchettone (hipi) - riječ koju godinama nisam čuo. Dok smo sjedili i razgovarali, nisam znao da je taj simpatični gospodin sijede kose veliki pjesnik, niti da je čovjek koji je praktično, na pragu starosti, izgubio sve.
Za vrijeme rata umrle su od patnji njegove dvije sestre, Nina i Raza, koja je pod granatama još radila na prijevodu Malerbine Plave planete. A onda, voljena žena, kojoj je posvetio najosjećajnije i najdirljivije stihove. Kada sam pročitao Izetove pjesme posvećene umrloj ženi, pomalo su me podsjetile na Satura Montalea: nemoguć razgovor, svjesno nemoguć ali ništa manje potreban, ništa manje istinit.
Onog jutra, Izet mi je ispričao jednu dogodovštinu iz vremena opsade, smiješnu i užasnu istovremeno. Za vrijeme bombardovanja, jedna srpska granata direktno je pogodila njegovu biblioteku, i uništila ili razbacala stotine knjiga. Kad je granatiranje prošlo, pokušao je sve to srediti i spasiti što se spasiti moglo, zapela mu je za nogu jedna stara zbirka pjesama sa prijateljskom posvetom. Uzme je u ruku i - ko je autor? Onaj isti koji je sad odlučio da poravna Sarajevo stalnim granatiranjem, šef snajperista koji su nišanili u dječije glave, teoretičar etničkog čišćenja u Bosni: Radovan Karadžić lično... Krajnje loš pjesnik - dodaje odmah Izet - autor mrtvorođenih nadrealističkih splačina. Pa duhovito dodade: “da smo možda više držali do njega, da smo mu napisali koju recenziju... “ Zatim smo zabave radi zamišljali kakva bi bila sudbina pjesnika teoretičara genocida da je kojim slučajem živio u Italiji, bez mogućnosti da se ratom sveti za potcijenjeni talenat.
Mnogi italijanski pisci “desničari” - govorili smo mi - manje opasni od Karadžića, zasnovali su svoju mitologiju mržnje, zamišljajući kako je decenijama vladajuća “komunistička” kultura onemogućila njihovu darovitost. Frustrirani književnik, zaključismo, najopasnije je stvorenje - kao Neron u Quo vadis.
Naši novi prijatelji iz Kruga 99 poklonili su nam toga dana poster živih boja. Vrlo upečatljivo naslikanu kartu Sarajeva pod opsadom. Uz crvenu crtu naslika ogromni artiljerijski arsenal srpskih destruktivnih snaga: haubice, minobacači, tenkovi. Grad je, dvije godine nakon završetka tog užasa, još uvijek pokazivao tragove razaranja. Na poznatoj “snajper aveniji” neboder Oslobođenja, lista koji je uprkos svemu svakodnevno izlazio za vrijeme opsade, gomila je ruševina, slično nekoj apokaliptičkoj slici Bilala. Ali redakcija je bila i dalje tamo. Očekivao nas je i general Jovan Divjak, glavni komandant odbrane Sarajeva. Kao što mu ime govori, kod nas bi bio Giovanni a u Hrvatskoj Ivan, Divjak je Srbin:
sklon cvijetnim metaforama, predstavio nam se kao “srpsko cvijeće” izniklo u “muslimanskom vrtu”, u Sarajevu, dakle, gdje nije rođen, ali u kome je živio trideset godina, oženio se i izrodio dva sina, koji su sa svoje strane zasnovali etnički mješovite porodice.
Ima jedna lijepa Izetova poezija napisana 1994, Posljednji tango u Sarajevu, u kojoj general, po povratku sa prve linije (to se vidi po njegovim čizmama) poziva pjesnikovu ženu na ples tokom nevjerovatne proslave 8. marta ujutro. U strašnom slučaju srpskog osvajanja Sarajeva, ljudi kao Izet i Divjak platili bi naveću cijenu: pjesnik i vojnik, u stanju da se pobune protiv zločinačke ludosti pripadanja, kulta porijekla i identiteta - kulta koji je uvijek intimno fašistički, bilo da se kuha u sosu srpskom, hrvatskom, padanskom, baskijskom, korzikanskom, tirolskom...
Nema Sarajlije koji ne zna neku Izetovu pjesmu, ili neki poduhvat Divjaka, koji je stavljao život na kocku svake noći da bi svojim smrznutim vojnicima u rovovima odnio gutljaj rakije ili vlažnu kutiju cigareta. Godine 1997, iako je uspješnom akcijom oslobodio Aliju Izetbegovića iz srpskih ruku, Divjak je bio gospodin u civilu, nakon što ga je nova bosanska vlada brzopleto penzionisala. Odveo nas je na nekadašnju liniju fronta na Jevrejskom groblju. Pazeći, u strahu od mina, da ne stanemo nogom izvan uske staze, našli smo se pred velikim spomenikom i Erri De Luca, jedini od nas koji je znao hebrejski, pročitao nam je natpis - Blagoslovljen sud istine. Već te 1997. godine na sarajevskim brežuljcima ratni profiteri su počeli otvarati hotele i restorane. Ali, grad kopile, mjesto kontaminacije i čupanja iz korijena, vrelo konfuzije rasa i sudbina, bio je spašen.
Jevrejsko groblje me je podsjetilo na poznati tekst Ive Andrića, Pismo 1920. Junak priče je jevrejski ljekar, Max Levenfeld, sin Bečlije i Tršćanke, rođen i odrastao u Sarajevu. Levenfeld nakon prvog svjetskog rata odlučuje da se preseli u Pariz, a 1938. gine u republikanskoj armiji u Španiji. Pismo koje predstavlja većinu priče upućeno je prijatelju iz gimnazijskih dana i objašnjava razloge koji su ga naveli da ode iz Bosne i da sebe prepoznau latinskoj izreci non est salus nisi in fuga. Levenfeldu je bilo nemoguće, iako je volio svoj rodni grad, živjeti zajedno sa mržnjom. Bosna je, piše Andrićev junak, “zemlja mržnje”.
Kao i svaki autentični antropološki pesimizam, i Andrićev proizvodi neopozive sentence. Priča je objavljena 1946 - a ko bi 1997. mogao reći da je Andrić, doktor Levenfeld, u krivu? Ni Izet ne bi mogao, vjerovatno, ni general Divjak, ni hiljade humanitaraca iz cijele Evrope koji su od 1992. išli širom Bosne noseći hranu i lijekove, niti malobrojni zapadni umjetnici i intelektualci koji su bili u stanju da otvore oči, da ih otvore drugima...
Pa ipak, čitajući posljednju Izetovu knjigu prevedenu na italijanski, Qualcuno ha suonato, shvatam da na svijetu ima i nešto još dublje i šire i nepredvidljivije od ideja: život pojedinaca, njihova sposobnost da pruže otpor, da uzmišljaju, manipuliraju podatke iz doživljenog i sadržaja sudbine, pretvarajući ih u priliku za poeziju. Erri De Luca je napisao da je Izet znao izgovoriti riječ “komunizam” “bez prizvuka napadanja ili slavljenja, bez zvanične verzije, kao što se izgovara riječ kiša, sandala, balkon”. Uostalom, napisao je u jednoj svojoj pjesmi: ko je najviše patio u realnom komunizmu / su upravo komunisti: za njih je izumljena Kolyma. I sa istom je prirodnošću, kao kod riječi komunizam, pretpostavljam, Izet mislio i riječ bosanski, i toponim Sarajevo, i brojna druga imena ljudi, mjesta, umjetničkih djela kojima su prepuni njegovi stihovi. Biti slobodan čovjek, zaljubljeni muž, nepopravljivo kasniti, biti otac koji drhti nad povišenom temperaturom kćerke, biti umjetnik ljubitelj Tolstoja i Italijanskog čuda, to je sve ono čime je Izet, potezom dugim čitav jedan život, izbjegao neopozivu presudu doktora Levenfelda. Nije hranio mržnjom ono dobro u sebi. U njegovoj poeziji, tako kolokvijalnoj i opuštenoj, nazire se autoportret čovjeka sposobnog da se zadovolji “malim”. Za to “malo” bio je u stanju platiti strašnu cijenu, nemoguću otkupninu. Sudbina je htjela da gradi svoju kolibu od slame, iz dana u dan, na rubu ponora. Siguran sam da bi veličinu duha zbog koje ga se danas sjećamo i odajemo mu počast, vrlo rado zamijenio za jedno veče sa prijateljima, šetnju pored Miljacke, pregršt uspjelih stihova. Upravo to i jeste veličina duha: nešto što ne znamo pouzdano da li imamo. Spontana koliko i savršena (jednom riječu pjesnička) identifikacija sa svim onim što se voljelo, nadalo, oplakivalo: do posljednjeg daha.
Il Manifesto, 14.5.2002
No comments:
Post a Comment