Pjesnik vječnosti i čovjek 20. stoljeća

Branko Mijić

Čitajući njegove stihove, mnogi bi se s pravom mogli upitati je li Sarajlić dobio prezime po Sarajevu ili je ipak Sarajevo dobilo ime po Sarajliću... Sarajevu je u četvrtak 2. svibnja, u 72. U godini umro Izet Sarajlić, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika i član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Rođen je u Doboju 16. ožujka 1930., a djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, da bi 1945. došao u svoje Sarajevo koje je neizmjerno volio do svog posljednjeg daha. Pjesnika Izeta Sarajlića upoznao sam davno, iz đačkih čitanki i stihova koji su u našoj mladosti onima koji su ih znali naizust znali donijeti i naklonost lijepih djevojaka. O tim i takvim stihovima iz dvadesetak objavljenih zbirki i prevođenih na petnaestak stranih jezika više će reći povjesničari i teoretičari književnosti, a o čovjeku Izetu Sarajliću mogu ponešto reći od nedavno, kada smo se upoznali u Sarajevu. Bilo je to na dan kada je taj grad 1945. godine oslobođen fašističkih hordi Drugog svjetskog rata, na dan kada je 1992. godine počela njegova posljednja kalvarija kada su ga neprijatelji svega ljudskoga htjeli trogodišnjim ubijanjem sravniti sa zemljom. Toga je dana Izet Sarajlić dobio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, zajedno s mlađahnim Oscarovcem Danisom Tanovićem, za koju je tvrdio da mu je najdraža u životu jer je on po “nacionalnosti Sarajlija”. I zaista, čitajući njegove stihove, mnogi bi se s pravom mogli upitati je li Sarajlić dobio prezime po Sarajevu ili je ipak Sarajevo dobilo ime po Sarajliću.

Te večeri u Skenderiji su se našli njegovi dugogodišnji prijatelji i sunarodnjaci Sarajlije da duhovitom, vrckavom i zabavnom pjesniku uveličaju feštu. Svi su ga zvali Kiko, i kao takvog sam ga upoznao zamolivši ga da mi potpiše svoju najnoviju knjigu “VP” koja je tom prigodom predstavljena.

- Vi ste iz Rijeke? Joj, što ja volim Rijeku i Istru!, rekao je Kiko napisavši u posveti: “Volim Rijeku i Istru, ali i Sarajevo, 6. 4. 1999+3.” Voljeli smo isto i te smo večeri slavili te naše neizmjerne ljubavi. Uz čašu vina Kiko je svima nazdravljao, poveo pjesmu. Zborno su odjekivale bosanske sevdalinke, “Konjuh planino”, “Devojko mala”, “Ivan Klakar”, “Tutti mi chiamano bionda”, “Kupit ću ti mali motorin”,... uz mali dixilend orkestar. “Sve što valja u Sarajevu večeras je kod Kike”, došapnuo mi je netko od domaćina, a ja sam se divio vedrini, dobrom raspoloženju i kondiciji tih mahom vremešnijih intelektualaca, koje sve strahote rata, smrti, bijede i poniženja nisu udaljile jedne od drugih, niti od njihovog Sarajeva. Svako toliko odjeknulo bi Kikino “Gdje su moji Riječani” i poljubac u čelo velikog pjesnika zračio je iskrenošću njegovih stihova. Nisam se usudio pitati ga zašto je u posveti napisao “6. 4.1999 + 3.”, mislio sam ostavit ću to za intervju, kao i pitanje o tome kako je u 72. godini ponovo prohodao, jer je u svom ushićenju zaboravio svoju “treću nogu”, štap kojim se inače u hodu godinama potpomagao i potrčao prema klaviru, ususret još jednoj pjesmi. No tajna je banalna, baš kao i naziv knjige “VP” koji znači i vojna pošta, ali i “Volim puno”, kako je to prevela Kikina najveća ljubav, njegova supruga Mikica dok je bio vojnik, koju je neizmjerno volio i bez koje je ostao u ratnom Sarajevu.

“Neću u dvadeset prvi vijek! Ne zanima me ljetovanje na vještačkom moru s vještačkim palmama. Nikada uostalom nisam ljetovao u jednini. Ne zanima me
nikakvo more bez Mikice... Da nije bilo bitke na Marni, staljinskih logora, Aušvica i Jasenovca, Hitlera i Miloševića, varšavskog i sarajevskog geta, lenjingradske i sarajevske blokade, bio bi to vijek po snovima njegovih najboljih ljudi van ikakve konkurencije u cjelokupnoj istoriji čovječanstva. Čak i Tolstoj i Čehov stigli su u njemu da dožive poneki proljetni pljusak. Ja sam u njemu doživio sve.”

Izet Kiko Sarajlić nije priznavao 21. stoljeće i sve godine koje je u njemu doživio pisao je dodajući ih plusem svome dvadesetome ljubimcu. Brojka je stala na tri što je zaista premalo u odnosu na vječnost u koju je otišao nošen svojim stihovima.

Novi list, Rijeka, 5. maja 2002.

No comments: