BH Dani - Ličnost u fokusu

Iako se ova rubrika uglavnom bavi živima, ovaj put namjerno cinimo iznimku - posvecujemo je covjeku koji je umro. Djelo Izeta Sarajlica (1930-2002), naime, živjet ce dugo poslije njegove fizicke smrti, njegov duh ce se javljati kroz stihove koji su otisnuti ne samo u školskim citankama vec i u pamcenju generacija. "Sad bi bili ocevi, sad ih više nema", rijeci su antologijske pjesme posvecene Sarajlicevoj generaciji, nastradaloj u Drugom svjetskom ratu, ali ti stihovi i danas zvone kao memento za drugu generaciju, generaciju sinova, ciju je smrt autor takoder bolno doživljavao u svojim poznim godinama. Stihovi su vražija rabota - cesto nadmaše i vrijeme i osobu samoga svoga tvorca. Izet Sarajlic ponikao je u prvoj poslijeratnoj generaciji bosanskih literata, inspiriranoj idejama komunistickoga internacionalizma i socijalisticke revolucije. Pjevalose tad po ruskome obrascu - široka slavenska duša opijala se, prema obrascima Makarenka i Todor Pavlova, vjecnim ekstazama, slaveci pobjedu Velike Ideje, u sjenci koje ce sam Staljin pobiti preko deset milijuna nedužnih ljudi. Medutim, mracna suma, nalicje toga staljinskog zanosa, nije smetala mnogim znacajnim pjesnicima - Aragon i Neruda, primjerice, nastavili su pjevati ode staljinskome komunizmu i nakon otkrica krvavih gulaga, kao da se ništa nije dogodilo. Slicno je bilo i sa Sarajlicem - i nakon Titova raskola sa Staljinom Sarajlic je nastavio marširati u ritmu Majakovskoga: lijeva, lijeva lijeva.

Pocetkom šezdesetih doživio je prve neprijatnosti s politikom. "Antistaljinisticki staljinizam" nije bio oduševljen njegovim stalnim isticanjem bezgranicne ljubavi prema Sovjetima, niti njegovim jesenjinovskim nadahnucima, pa je pjesnik bio javno ukoren od svojih dojucerašnjih drugova - revolucionara. Voleti Rusiju pametno nije, to poznato je cak i cvrcku. Ako želite stici do penzije, radije volite Staru Grcku, bio je Sarajlicev rezignirani odgovor generaciji, ali ekstaze su se nastavljale. Ostao je Jugoslaven - ekavac i u vremenima kad je bilo jasno da ce tako zamišljeno jugoslavenstvo doci glave upravo njegovu narodu. Zbog ljubavi prema Rusiji bio je narocito omiljen medu srpskim nacionalistickim piscima, koji su ga slavili kao nestora. On je tu ljubav uzvracao neštedimice, posvecujuci stihove Rajku Petrovu Nogi, Radovanu Karadžicu, Nikoli Koljevicu, Slavku Leovcu, ni ne sluteci da ce mu ti obožavani subjekti pod kraj života tu ljubav uzvratiti granatama i kuršumima.

Jedan od tih "pjesnickih" hitaca ranit ce ostarjelog i osamljenog pjesnika usred grada za koji je ponekad anegdotalno tvrdio da se zove po njemu. Pjesme koje je pisao tokom agresije na Bosnu izražavale su duboko razocarenje religijom ciji je cijelog života bio fanaticni vjernik. U brojnim izjavama i intervjuima nakon rata bio je prilicno dezorijentiran - ekstaze su prošle, ostale su ruševine. Ljepota je ostala u pjesmama. Grmio je protiv nacionalista, žalio za starim i prošlim, ružio suvremene medije, podsjecajuci na vremena u kojima su pjesnici izlazili na naslovnicama novina. Bio je najprevodeniji jugoslavenski pjesnik, slavljen manje od kritike nego od publike, pred kojom je satima recitirao, spominjuci cesto svoje milijunske tiraže u bivšim socijalistickim zemljama. Ostale su samo himere. Ostali su, zapravo, tek Bošnjaci, kojima je pripadao i Sarajevo, koje mu je po drugi put nesebicno dodijelilo svoju najvecu nagradu. Vrijeme ce izreci definitivni sud o njegovim stihovima, no vec je sad jasno da ce oni ostati kao spomenik revoluciji i ljubavi, svjedocanstvo o vremenima kolektivnog zanosa kad je izgledalo da se ta dva pojma medusobno ne iskljucuju.