Radoman Kanjevac
Kad misliš
Da sam zamišljen tek onako
Ili da razmišljam o pocepanim dečijim patikama
I neplaćenim računima za komunalije i struju
Ja se pitam
Da li Beograd ima ulicu Izeta Sarajlića
Tog poslednjeg pesnika sa Ovih Naših Prostora
Na čije stihove ste mogli pustiti suzu
A da ne osetite ni malo kajanja
Što vas je pobedila sopstvena sklonost ka patetici
Ako Beograd nema ulicu Izeta Sarajlića
Trebalo bi od te činjenice da ga bude više sramota
Nego od bilo čega za šta su ga optuživali
Jer nema na svetu pesnika
Ni filozofa, ni vojskovođe, ni predsednika
Koji bi u centru Beograda morao imati lepšu ulicu
Od Izeta Sarajlića
Šta meni znače Mekenzi, Tolbuhin ili Birjuzov
Koji su oslobađali gradove
U poređenju sa Branislavom Petrovićem
Koji me je oslobodio straha od sopstvene ljubavi.
Showing posts with label In Memoriams. Show all posts
Showing posts with label In Memoriams. Show all posts
Zdenko Lešić: In memoriam
Otišao je akademik Izet Sarajlić. Otišao je Pjesnik. Otišao je Kiko. U “Knjigu oproštaja” nije stigao unijeti svoju posljednju, oproštajnu pjesmu. Ali je - zamišljam - one prazničke večeri u posljednjem bljesku svijesti izgovorio - morao izgovoriti! - bar još jedan stih. Je li to bio jedan od njegovih starih stihova? Možda jedan iz pjesme “Kako će Sarajevo bez mene”. Ili onaj distih iz pjesme “Bluz”: “Bilo bi zanimljivo znati hoće li i dalje kao za naših života hitati jedna drugoj naše duše.” Ili onu strofu iz pjesme “Tražim ulicu za svoje ime”: “Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu, kojom se, neopaženi od svijeta, možemo prošetati i poslije smrti.” Ili ono bezuslovno “Drugi put bih znao neuporedivo više da uživam u životu” iz pjesme “Drugi put bih znao”. Ali ne! Mora da je to bio onaj odlučni, prkosni stih s kraja “Knjige oproštaja”: “Ne odričem se ničeg u svom bivšem životu.” A opet - još uvijek zamišljam - možda mu je tada, ‘dok se zadnjim pogledom rastaj’o od zvijezda’, kroz svijest, nikad izgovorena, bljesnula jedna nova, konačna pjesma, pjesma za kraj svih pjesama što ih je ispisivao skoro pola stoljeća. Je li to bila još jedna oproštajna elegija? Ili opet jedan jetki, satirički prijekor nama koji smo izgubili osjećaj za poeziju i ljubav? Ili neka rezignirano-humorna dosjetka, kao ona o ‘našoj još jedinoj Aveniji Foš’, koja ide ’od mrtvačnice do groblja’? Ili je, možda, - da! to je najvjerovatnije! - to bila pjesma-kliktaj što najzad ide preko rijeke, tamo gdje ga na onoj drugoj obali čeka ONA kojoj je posvetio cijeli svoj život i sve svoje pjesme i bez koje su mu posljednje godine bile tako gorke. Zamišljam da je u tom susretu morao izgovoriti onaj stih iz pjesme “Posljednji tango u Sarajevu”: “Mila, prođe i naš život veličanstveni!”
Ako je istina da čovjek na smrtnom času u magnovenju još jednom proživi sav svoj život, onda se njemu moralo javiti najprije ono davno vrijeme kad ‘mi nismo imali gdje da idemo nago na Vilsonovo Šetalište’: Bili smo (tada) niko i ništa, imali smo samo to nebo i taj život sem snova svega drugog lišen. Da smo tada umrli, za našim kovčegom išlo bi samo lišće. Ali mu se u tom magnovenju moralo javiti i ovo drugo vrijeme, vrijeme velikog priznanja, kada je postajao pjesnik svijeta, ‘posljednji veliki evropski pjesnik ljubavi’, kako su ga - ne bez razloga - ocijenili talijanski kritičari. (Pomišljam da je Kiko u tom posljednjem trenutku požalio što nije stigao da primi Ključeve Salerna!). U tom predsmrtnom magnovenju kroz svijest mu je morala proći i duga povorka ljudi, na čelu sa strijeljanim bratom Ešom, i svim drugim koji su ‘rođeni 23, strijeljani 42’, za koje je - i umjesto kojih je - cijelog života volio; a za njima su morala proći mnoga njegova druga braća, svi pjesnici svijeta, i oni s kojim je prijateljevao, i oni koje je samo čitao; a za njima bezbrojni njegovi prijatelji, i oni kojih više nema, i oni koji su još tu, na ovoj strani rijeke (po broju prijatelja oduvijek se mjerila veličina ljudske duše!); možda se u toj povorci prikrio i po koji zloćudi kritičar, pa možda i neki kritički nastrojeni član CK (imao bi Kiko razloga da i njih sanja u tom ‘snivanju samrtnom’, ali je meni u to teško povjerovati!). Morao se, zatim, u tom magnovenju sjetiti i kako se, kao svijeća, ugasio život njegove divne sestre Raze. Ali se morao sjetiti i Vladimira, najveće radosti svojih zadnjih godina.
Otišao je, dakle, Kiko! Otišao je Pjesnik! Odlasci kao njegov uvijek ostavljaju prazninu. U srcima bližnjih najveću i najtežu. Krug 99 ostao je bez jednog od svojih pokretača i jedne od svojih pokretnih snaga. PEN Centar BiH ostao je bez jednog od svojih osnivača i jednog od svojih najuglednijih članova. Jedna kuća u nekadašnjoj ulici Ognjena Price ostala je bez svog najmilijeg gosta. Sarajevski taksisti bez jednog od svojih najboljih mušterija. Od neki dan Tamara više nije dijete. Vladimir više nema djede. A ipak! Odlazak ljudi kakav je bio Izet Sarajlić ostavlja za sobom nešto čime se i najveća praznina ispunjava. S njegovom smrću mi smo bogatiji za sjećanja, Sarajevo za jednu legendu, za legendu o pjesniku i njegovoj ljubavi. Svojom smrću Sarajlić je ušao među besmrtnike. Jer, za njim su ostale njegove knjige. Pjesnik je ostao da živi kao Pjesma. Tu Pjesmu čitali smo kad smo bili mladi i poslije kad više nismo bili mladi; mi Jovani, mi Ivani, mi Avde, kako kaže jedan stih iz ‘Vilsonovog šetališta’. Čitat će je i drugi koji su došli ili koji će tek doći; čitat će je ne kao pjesme većine drugih pjesnika, već kao svoju vlastitu sudbinu.
Otišao je, dakle, pjesnik Sarajlić. Ostala je za njim njegova poezija I njegov testament:
Najvažnije je to
Da u ulici s mojim imenom
Nikada nikog ne zadesi nesreća.
In memoriam
Radomir Konstantinović
Pri prvom našem susretu, posle stravičnog razaranja Sarajeva, ovaj čovek sa kojim treba da se oprostimo danas poklonio mi je knjigu koja se zove Knjiga oproštaja. Opraštao se on, u toj knjizi u krvavom Sarajevu, sa onima koje je voleo, sa prijateljima, sa gradovima. Ali nema tu nikakvog rastanka. Valjda zato što je rastanak nemoguć. Ljudi sa kojima smo živeli, to smo mi sami: mi smo naša sopstvena istorija. Kad bismo mogli, makar samo za časak, iz te istorije da iziđemo (ali zaista da iziđemo), rastanak bi bio moguć.Ali to je nemoguće. Pogotovo je to nemoguće za Izeta Sarajlića. Svaku od pesama u Knjizi oproštaja diktiralo je nemirenje sa smrću, sećanje na drugove koji su ga napustili, neki zato što su umrli a neki zato što su se prodali - što je (tako on veli u jednoj svojoj oproštajnoj pesmi) isto: umreti ili prodati se. To je ono što smo gledali, Izet iz Sarajeva, opkoljenog, sam, zaboravljen od najbližih svojih beogradskih prijatelja (od njegovog Beograda, odjednom gluvog i slepog za njega - još uvek, mislim, gluvog i slepog), a ja iz Beograda koji je, svakim danom sarajevske agonije bivao sve tuđiji, neki grad u kome kao da sam se zabunom našao. To otuđivanje bliskog (čak pre svega onog najbližeg), bol zbog tog propadanja (umiranja ili samo prodaje), eto, to je bol zbog raspadanja našeg, Izetovog i mog, sveta, one “zajedničke kuće” u kojoj smo živeli.
Ne mislim ja na državu; misli na prijateljstvo, mislim na Izeta Sarajlića, koji je bio prijatelj nad prijateljima, veliki boemski naš drug, u svakom gradu, na svakom jeziku. To njegovo boemstvo (u duhu najbojle sarajevske tradicije) određivalo je i poetiku i praksu njegovoga pesničkog govora. Njegov boemski duh zahtevao je (i to nepopustjlivo) ono što je najrizičnije: ništenje granice između pesnika i njegove poezije, zahtevalo je poeziju i u životu, a ne samo u jeziku.
Volim ja tog Izeta, sjajnog demistifikatora “dubine”, tog majstora (ili anđela) dubine površine, a sve kao u prolasku, između dva susreta sa prijateljima, u Ohridu, u Mariboru, ili Cavtatu, u Beogradu, ovde vajlda najviše, najdublje (Izet Sarajlić veliki je Beograđanin), ali u koji, govorio je (čitao sam to u novinama, meni to nikad nije rekao), ne može još da dođe. Kao da mi, koji smo bili, i noću i danju to Sarajevo u krvi, nismo takođe taj Beograd. Makar i onaj manjinski. Ali Beograd.
Nas dvojica sreli smo se prvi put tek po velikom stradanju Sarajeva. Na dnu našeg prijateljstva jeste Sarajevo, krvavo, gladno, ubijano tri i po godine, pa to kao da se bez tog stradanja Sarajeva Izet i ja nikada ne bismo našli? Hvala neka je Sarajevu za Izeta Sarajlića. I hvala neka je Izetu Sarajliću za Sarajevo.
Izet i ova Italija
Sinan Gudžević
Milo mi je što je Izet Sarajlić dobio nagradu "Alberto Moravia". A nije mi milo što ju je dobio sada. Kao pjesnik Sarajlić je zaslužio da dobije i veće nagrade od ove. Sadašnja zemlja Italija ne zaslužuje da ovih dana ima gosta pjesnika Izeta Sarajlića. A Italija je njemu druga domovina, možda i prva. On je ispunio onu Sienkiewiczevu po kome svaki pjesnik treba da ima dvije domovine: svoju i Italiju. A Italija nam je svakim danom sve gora. Konju aktualne američke nasilne politike Berlusconijeva se banditska vlast sva pretvorila u podrepnu muhu. Po čitave večeri glavna televizija ispira mozak stanovništvu o Bin Ladenu. Na toj televiziji ima čovjek po imenu Bruno Vespa. On je glavni. Lanske godine kad mu se u emisiju javio papa, Bruno se zaplakao kao da ga zove gospod Bog. U Italiji je signor Vespa miliji od pape. Ugodan u vođenju razgovora, tolerantan, što bi se reklo danas, nevidljivo sugestivan, najbolja škola moderacije. No otkako su američke bombe počele grmiti po sirotoj zemlji Afganistanu, taj je Vespa postao nemoguć. Kad mu koji gost digne glas protiv ovoga rata, onda Vespa sve čini e da ovome zatvori usta prije no što mu riječ izleti cijela iz ograde zubne. Ali se u jednoj emisiji javio za riječ jedan katolički pop, Francuz, pa je rekao Vespi da ga ne prekida, a onda je rekao da je zločin ono što je nepoznat netko počinio u New Yorku, 11. septembra, ali da je zločin i ono što američka politika čini u Iraku. Jer tamo, veli pop, svakoga mjeseca od posljedica američke politike umre onoliko djece koliko je u WTC-u poginulo ljudi.
Pa je pop upitao slobodnu Italiju e je li iko ikada položio igdje cvijeće za tih šest hiljada dječijih leševa mjesečno. Dok je rječiti pop to izgovarao, Brunu su se Vespi u licu boje mijenjale kao u ona tri stakla na semaforu. To je samo jedan lik Berlusconijeve Italije. Po novinama se već piše o tome koliko je miješanih brakova u Italiji, koliko je procenata italo-arapskih brakova, krvna se broje zrnca, i to pa to i sve to. Hrvatska prije deset godina, jedan kroz jedan.
Eto zašto mi nije milo što je Izet baš sada tu nagradu dobio. Milije bi mi bilo stoput da ju je dobio lanske godine. A i nikako mi ne uspijeva da sebe ubijedim kako je moj najveći životni problem to što se bivši američki poslušnik (a možda i oficir) Osama Bin Laden odmetnuo od američke komande. Možeš me gole guzice metnuti na usijan šporet, ja to priznati ne mogu. Jer je moj problem u ovome: kako to da su Amerikanci sigurni da će uloviti toga nevidljivoga Bin Ladena u tim navodno nemogućim vukojebinama a ne mogu uloviti Radovana Karadžića, a vide ga na svojim kompjuterima u svakom času gdje je? A berlusconijevska se Italija o ovome ne pita ništa.
No, naravski: Izetu nagradu nisu dali berlusconijevci, ne bi mu je oni dali nikada. Njih nije briga što su mentalni sklopovi slični njihovima ubili Izetova brata Eša prije pedeset i devet godina. Za većinu njih je on isto što i svaki nesretni Arapin: talijanski teret, možda i taliban. Džaba što Izet zna više talijanskih pjesama od njih, džaba što ih od njih bolje i pjeva, on je stranac, a uz to još i Izet.
Prije uručenja nagrade ide se u Salerno, a ondje u gostionu "Dal brigante". I svi će, i Jack, i Aggie, i Carmen, i Juan Piqueras i Raffaella i Sergio i Daniela i Nando pjevati Bella ciao i Luna rossa pa pjevati Quanno sponta la luna a Marechiaro. Radi ovo nekoliko ljudi, radi te Italije, u kojoj mjesečina zna biti ljepša no mnogo gdje sunce, u kojoj čovjek i u žalosti lako zapjeva, radi Izeta i njegovih stihova - idem.
Na vest o smrti Kika Sarajlića
Pero Zubac
malu hvalu šapuće
1
Zar ti se ne čini,
ako ima boga,
da je smrt mogla da sačeka,
do devetoga.
Ako ne zbog tebe,
onda zbog Eša
i onih rođenih
dvadeset i treće,
ionako će celo Sarajevo
tih sedam dana
donositi cveće,
samo cveće,
tu gde sada spava
i divni deo moje
mladosti zlatne
na Groblju kod Lava,
tu gde i Šiba moj dragi
bere smokve rajske
o kako samo
nedohvatne.
U ove crne dane,
zloslutne, majske,
moja ti ruka
iz daleka maše.
malu hvalu šapuće
za one koje smo voleli,
za sve naše
2
Ti ode Sarajliću u vrtove rajske
pred sivi vikend, noći majske,
dok ti je, možda, mlaka, u snu,
kap kiše trebinjske pala na usnu.
Sve što smo bili, dok skupa besmo,
ja, evo, kanim sačuvat pesmom,
u koju, zaludno, salivam rime
jasne i zvučne kao tvoje ime,
dok te ispraća, slutim, evo,
tužno i celo Sarajevo.
3
Crnog li dana za braću po peru,
kako li je Mariću u Ekseteru,
kako je Stevanu Raičkoviću
u ova jutra što crna sviću
jer srećem, u nesnu, ranom zorom
sve majske dane s crnim florom.
4
Ide smrt s kosom crnim bregom sna,
po kog je pošla samo ona zna.
Tope se životi kao grudve snega,
smrt s kosom hita duž crnog brega.
Sleteće na krov, jutros, dve bele rode,
s njima vest iz radija i Izet ode.
Sve nas je manje. O, kosa kosi,
što noć sačuva, to dan nosi.
Plaču mornari s Wester Plate
dok noć ispraća crne svate.
5
I mislio sam da ćemo se sresti
i kao nekada za sto sesti
i dugo ćutati i reći pokoju
o strahu i o nespokoju.
Znali smo sledi vreme plača,
evo fašizam ponovo korača,
a naš je stroj proređen dobrano
i da se odupremo nije nam dano.
6
Kad nebo moju braću uzima
i deo mene ode sa njima.
Sve manji bivam, prozračna leća,
i sam se topim kao sveća.
Kad dođe vreme za večna lovišta,
da l će od mene ostati išta
ili će smrt, kao što sam snio,
doći po senku onog što sam bio.
7
Izađe i ti iz ovog mraka
i ode do svojih, do Pasternaka,
i do Seljvinskog i do Nerude,
u gustu tišinu, među ljude.
I dok se u nama sve većma ruši
tebi je, slutim, toplo duši.
I na toj zvezdi gde sad snuješ
znam da i ove reči čuješ
koje ispisujem gorak i tihan
a ti se, potajno, smešiš iz stiha.
BH Dani - Ličnost u fokusu
Iako se ova rubrika uglavnom bavi živima, ovaj put namjerno cinimo iznimku - posvecujemo je covjeku koji je umro. Djelo Izeta Sarajlica (1930-2002), naime, živjet ce dugo poslije njegove fizicke smrti, njegov duh ce se javljati kroz stihove koji su otisnuti ne samo u školskim citankama vec i u pamcenju generacija. "Sad bi bili ocevi, sad ih više nema", rijeci su antologijske pjesme posvecene Sarajlicevoj generaciji, nastradaloj u Drugom svjetskom ratu, ali ti stihovi i danas zvone kao memento za drugu generaciju, generaciju sinova, ciju je smrt autor takoder bolno doživljavao u svojim poznim godinama. Stihovi su vražija rabota - cesto nadmaše i vrijeme i osobu samoga svoga tvorca. Izet Sarajlic ponikao je u prvoj poslijeratnoj generaciji bosanskih literata, inspiriranoj idejama komunistickoga internacionalizma i socijalisticke revolucije. Pjevalose tad po ruskome obrascu - široka slavenska duša opijala se, prema obrascima Makarenka i Todor Pavlova, vjecnim ekstazama, slaveci pobjedu Velike Ideje, u sjenci koje ce sam Staljin pobiti preko deset milijuna nedužnih ljudi. Medutim, mracna suma, nalicje toga staljinskog zanosa, nije smetala mnogim znacajnim pjesnicima - Aragon i Neruda, primjerice, nastavili su pjevati ode staljinskome komunizmu i nakon otkrica krvavih gulaga, kao da se ništa nije dogodilo. Slicno je bilo i sa Sarajlicem - i nakon Titova raskola sa Staljinom Sarajlic je nastavio marširati u ritmu Majakovskoga: lijeva, lijeva lijeva.
Pocetkom šezdesetih doživio je prve neprijatnosti s politikom. "Antistaljinisticki staljinizam" nije bio oduševljen njegovim stalnim isticanjem bezgranicne ljubavi prema Sovjetima, niti njegovim jesenjinovskim nadahnucima, pa je pjesnik bio javno ukoren od svojih dojucerašnjih drugova - revolucionara. Voleti Rusiju pametno nije, to poznato je cak i cvrcku. Ako želite stici do penzije, radije volite Staru Grcku, bio je Sarajlicev rezignirani odgovor generaciji, ali ekstaze su se nastavljale. Ostao je Jugoslaven - ekavac i u vremenima kad je bilo jasno da ce tako zamišljeno jugoslavenstvo doci glave upravo njegovu narodu. Zbog ljubavi prema Rusiji bio je narocito omiljen medu srpskim nacionalistickim piscima, koji su ga slavili kao nestora. On je tu ljubav uzvracao neštedimice, posvecujuci stihove Rajku Petrovu Nogi, Radovanu Karadžicu, Nikoli Koljevicu, Slavku Leovcu, ni ne sluteci da ce mu ti obožavani subjekti pod kraj života tu ljubav uzvratiti granatama i kuršumima.
Jedan od tih "pjesnickih" hitaca ranit ce ostarjelog i osamljenog pjesnika usred grada za koji je ponekad anegdotalno tvrdio da se zove po njemu. Pjesme koje je pisao tokom agresije na Bosnu izražavale su duboko razocarenje religijom ciji je cijelog života bio fanaticni vjernik. U brojnim izjavama i intervjuima nakon rata bio je prilicno dezorijentiran - ekstaze su prošle, ostale su ruševine. Ljepota je ostala u pjesmama. Grmio je protiv nacionalista, žalio za starim i prošlim, ružio suvremene medije, podsjecajuci na vremena u kojima su pjesnici izlazili na naslovnicama novina. Bio je najprevodeniji jugoslavenski pjesnik, slavljen manje od kritike nego od publike, pred kojom je satima recitirao, spominjuci cesto svoje milijunske tiraže u bivšim socijalistickim zemljama. Ostale su samo himere. Ostali su, zapravo, tek Bošnjaci, kojima je pripadao i Sarajevo, koje mu je po drugi put nesebicno dodijelilo svoju najvecu nagradu. Vrijeme ce izreci definitivni sud o njegovim stihovima, no vec je sad jasno da ce oni ostati kao spomenik revoluciji i ljubavi, svjedocanstvo o vremenima kolektivnog zanosa kad je izgledalo da se ta dva pojma medusobno ne iskljucuju.
Pjesnik planete
Aleksandar Danilovič Romanjenko - Moskva (Rusija)
“... a ja moram, i to nije samo fraza,
da crknem na svojoj grudi”
I umro je, na svojoj neizmjerno voljenoj i mnogonapaćenoj “grudi” pjesnik Izet Sarajlić, mudri i melanholični Kiko, pjesnik Sarajeva i Bosne, Beograda i Jugoslavije, Moskve i Rusije, pjesnik i pjevač Evrope, Amerike i cijele naše planete. Umro je sjajan jugoslovenski pjesnik, čije su stihove davnih, iza nas gotovo nepostojećih pedestih-šezdesetih godina prepisivale u svojim tekama djevojke, a na festivalima poezije poznavaoci njeni i poštovaoci gurali su se da prvi lično upoznaju Izeta. Umro je pjesnik čije su melodije svježim vjetrom raspinjale jedra novih generacija jugoslovenskih pjesnika i čiji je glas, nakon dugačkih pauza i prekida, nas u SSSR-u upoznavao sa težnjama i nadama daleke i bliske nam zemlje. Sarajlića su u Sovjetskom Savezu znali i cijenili, on je, možda, ostao jedan od najpopularnijih jugoslovenskih pjesnika koga su prevodili i objavljivali i u Jaroslavlju i Vilnusu, i u Moskvi i Lenjingradu, i u Novosibirsku i Kemerovu, a među njegovim prevodiocima na ruski nalazili su se, danas takođe “otišli”, Jurij Levitanski, Jevgenij Vinokurov, Mihail Dudin, Vladimir Kornilov...
S Izetom sam se upoznao u Moskvi početkom šezdesetih – prije četrdeset godina! – i naše poznanstvo prešlo je u svojevrsno prijateljstvo ljudi koje dijele tisuće kilometara, ali koji ne prestaju da osjećaju i misle jedan na drugog – iščekujući nove susrete. Susreti su, doduše, bili rijetki ali uzbudljivi, neposredni i – tužni: uvijek nam je predstojalo rastajanje.
Sarajevski Sarajlićev dom postao je neka vrsta osobitog mjesta gdje se sretala ruska sovjetska poezija s poezijom jugoslovenskom, kud su, kao po nekom neumitnom zakonu, odlazili pjesnici. Sarajlić je, mogu to bez pretjerivanja izgovoriti: strasno volio rusku poeziju, izvanredno ju je poznavao, pa i u stihovima najraznovrsnijih, ponekad čak u nas i nepopularnih pjesnika, umio da pronađe i vidi nešto osobeno, neobično, ponekad prikriveno od čitaoca, da pronađe ono što je zapravo i činilo njihovu poeziju.
Zapanjujuće je bilo koliko je široko njegovo poznavanje pjesništva. Sjećam se kako je u Peredelkinu počeo da govori stihove pjesnika koje smo išli da posjetimo ili pored čijih prebivališta smo prolazili i kako su u njegovom pamćenju, s obzirom na neku trenutnu asocijaciju gotovo zaboravljene strofe iznenada oživljavale. A susret sa “živim” Čukovskim ili Ščipačovom, Tvardovskim ili Sluckim, Smeljakovom ili Ahmadulinom, njemu su predstavljali doživljaj koji je za “vječna vremena” pohranio u svojoj duši. Tako se, postepeno, rađala i slagala njegova pjesnička antologijaTako je velika Rusija, objavljena u Sarajevu 1967, nadahnuta i vedra, koja se, u nemalom nizu sličnih izdanja, isticala dubinom i originalnošću shvatanja, cjelovitošću zamisli, preciznom formom, ali i strogim kriterijima, ocjenama i izborom. U vrijeme naših šetnji tim, u to vrijeme osobito lijepim Sarajevom, on bi mi recitovao ruske pjesnike, pričao o ruskoj književnjosti “od Gogolja do Bulgakova”, a u Moskvi, Lenjingradu i Peredjelkinu pjesnike svoje domovine, i kako je samo rekao – s kakvim osjećajem i uživanjem! Strog i bez kompromisa u shvatanju poezije, u svojim afinitetima, a obazriv u davanju ocjena – čemu su ponekad toliko skloni pjesnici – poštujući stvaralaštvo, poštujući samu Poeziju i njene stvaraoce. I ja sam o mnogim, danas poznatim pjesnicima prvi put čuo iz njegovih usta.
Izet Sarajlić bio je pjesnik nove, u krvavom ratu napaćene Jugoslavije.
“Jugoslovenski pisac živi jugoslovensku radost, plače jugoslovensku tugu,
slavi jugoslovenske praznike.” – u tim stihovima nije bilo neistine, pretjerivanja ili laži. To je bila ta Jugoslavija koju je naše pokoljenje poznavalo i voljelo, čijom se bliskošću ponosilo, čije su ga nedaće boljele kao svoje sopstvene, a, ko zna, možda i više.
“Moj socijalizam – pisao je Sarajlić – nije bio taj koji se ostvarivao pred našim očima, već onaj o kome su sanjali ‘rođeni 1923, streljani 1942’”, a među ovim posljednjima bio je i mladi partizan, Izetov stariji brat Ešo. I nastavlja: “Sad se svi satraše da me ubijede da u tom svijetu u kome su se za vrijeme prvomajskih praznika vijorile zastave sa srpom i čekićem nisam zapravo uopšte ni živio. – U tom svijetu ne samo da sam živio, već su živjeli i svi oni koje sam volio i volim. – U ovom njihovom svijetu dato mi je jedino da obilazim grobove.”
Da, a na našu zajedničku veliku nesreću, nakon bezumnog rata 1992-1995. i surove blokade Sarajeva, broj grobova rastao je u Sarajevu iz dana u dan. Tu blokadu preživljavala je i porodica Sarajlić. Opustio je živopisan i veseo grad, kome je sudbina dodijelila da postane svojevrstan simbol historijskih katastrofa XX stoljeća.
A Sarajlić je pisao:
Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ,
ja ću tu biti.
Možda je najstrašniji udarac posljednjih godina Izetova života, i svakako, ne samo njegovog, bilo granatiranje Sarajeva s visova Trebevića. A među onima koji su gađali bilo je, avaj, i ruskih književnika...
Tri decenije ranije (zar pjesnik prorok?) Sarajlić je pisao:
Ne znamo zašto,
Ništa ne znamo zašto.
Ne znamo zašto pjesnici moraju biti vojnici
kad topovi ne znaju pjevati o susretima.
Posljednji susret s Izetom, posljednji njegov poklon – knjiga proze V.P. (Sarajevo 2001). ispunjena je dubinom, snagom i čistoćom osjećanja prema ženi koja je mnoge godine bila njegova supruga, vjerni saputnik na ne baš lakom putu.
Voljenoj Mikici on je ostao isto nepokolebljivo vjeran kao i svojoj poeziji, kao i svojoj Domovini, kao i svojim prijateljima. Umrla je pređašnja Jugoslavija, umrla je voljena životna saputnica, umro je i Pjesnik nadahnut Vama. Umrla je epoha.
Mir vašem prahu, dragi Mikice i Izete, vječni vam pokoj!
“... a ja moram, i to nije samo fraza,
da crknem na svojoj grudi”
I umro je, na svojoj neizmjerno voljenoj i mnogonapaćenoj “grudi” pjesnik Izet Sarajlić, mudri i melanholični Kiko, pjesnik Sarajeva i Bosne, Beograda i Jugoslavije, Moskve i Rusije, pjesnik i pjevač Evrope, Amerike i cijele naše planete. Umro je sjajan jugoslovenski pjesnik, čije su stihove davnih, iza nas gotovo nepostojećih pedestih-šezdesetih godina prepisivale u svojim tekama djevojke, a na festivalima poezije poznavaoci njeni i poštovaoci gurali su se da prvi lično upoznaju Izeta. Umro je pjesnik čije su melodije svježim vjetrom raspinjale jedra novih generacija jugoslovenskih pjesnika i čiji je glas, nakon dugačkih pauza i prekida, nas u SSSR-u upoznavao sa težnjama i nadama daleke i bliske nam zemlje. Sarajlića su u Sovjetskom Savezu znali i cijenili, on je, možda, ostao jedan od najpopularnijih jugoslovenskih pjesnika koga su prevodili i objavljivali i u Jaroslavlju i Vilnusu, i u Moskvi i Lenjingradu, i u Novosibirsku i Kemerovu, a među njegovim prevodiocima na ruski nalazili su se, danas takođe “otišli”, Jurij Levitanski, Jevgenij Vinokurov, Mihail Dudin, Vladimir Kornilov...
S Izetom sam se upoznao u Moskvi početkom šezdesetih – prije četrdeset godina! – i naše poznanstvo prešlo je u svojevrsno prijateljstvo ljudi koje dijele tisuće kilometara, ali koji ne prestaju da osjećaju i misle jedan na drugog – iščekujući nove susrete. Susreti su, doduše, bili rijetki ali uzbudljivi, neposredni i – tužni: uvijek nam je predstojalo rastajanje.
Sarajevski Sarajlićev dom postao je neka vrsta osobitog mjesta gdje se sretala ruska sovjetska poezija s poezijom jugoslovenskom, kud su, kao po nekom neumitnom zakonu, odlazili pjesnici. Sarajlić je, mogu to bez pretjerivanja izgovoriti: strasno volio rusku poeziju, izvanredno ju je poznavao, pa i u stihovima najraznovrsnijih, ponekad čak u nas i nepopularnih pjesnika, umio da pronađe i vidi nešto osobeno, neobično, ponekad prikriveno od čitaoca, da pronađe ono što je zapravo i činilo njihovu poeziju.
Zapanjujuće je bilo koliko je široko njegovo poznavanje pjesništva. Sjećam se kako je u Peredelkinu počeo da govori stihove pjesnika koje smo išli da posjetimo ili pored čijih prebivališta smo prolazili i kako su u njegovom pamćenju, s obzirom na neku trenutnu asocijaciju gotovo zaboravljene strofe iznenada oživljavale. A susret sa “živim” Čukovskim ili Ščipačovom, Tvardovskim ili Sluckim, Smeljakovom ili Ahmadulinom, njemu su predstavljali doživljaj koji je za “vječna vremena” pohranio u svojoj duši. Tako se, postepeno, rađala i slagala njegova pjesnička antologijaTako je velika Rusija, objavljena u Sarajevu 1967, nadahnuta i vedra, koja se, u nemalom nizu sličnih izdanja, isticala dubinom i originalnošću shvatanja, cjelovitošću zamisli, preciznom formom, ali i strogim kriterijima, ocjenama i izborom. U vrijeme naših šetnji tim, u to vrijeme osobito lijepim Sarajevom, on bi mi recitovao ruske pjesnike, pričao o ruskoj književnjosti “od Gogolja do Bulgakova”, a u Moskvi, Lenjingradu i Peredjelkinu pjesnike svoje domovine, i kako je samo rekao – s kakvim osjećajem i uživanjem! Strog i bez kompromisa u shvatanju poezije, u svojim afinitetima, a obazriv u davanju ocjena – čemu su ponekad toliko skloni pjesnici – poštujući stvaralaštvo, poštujući samu Poeziju i njene stvaraoce. I ja sam o mnogim, danas poznatim pjesnicima prvi put čuo iz njegovih usta.
Izet Sarajlić bio je pjesnik nove, u krvavom ratu napaćene Jugoslavije.
“Jugoslovenski pisac živi jugoslovensku radost, plače jugoslovensku tugu,
slavi jugoslovenske praznike.” – u tim stihovima nije bilo neistine, pretjerivanja ili laži. To je bila ta Jugoslavija koju je naše pokoljenje poznavalo i voljelo, čijom se bliskošću ponosilo, čije su ga nedaće boljele kao svoje sopstvene, a, ko zna, možda i više.
“Moj socijalizam – pisao je Sarajlić – nije bio taj koji se ostvarivao pred našim očima, već onaj o kome su sanjali ‘rođeni 1923, streljani 1942’”, a među ovim posljednjima bio je i mladi partizan, Izetov stariji brat Ešo. I nastavlja: “Sad se svi satraše da me ubijede da u tom svijetu u kome su se za vrijeme prvomajskih praznika vijorile zastave sa srpom i čekićem nisam zapravo uopšte ni živio. – U tom svijetu ne samo da sam živio, već su živjeli i svi oni koje sam volio i volim. – U ovom njihovom svijetu dato mi je jedino da obilazim grobove.”
Da, a na našu zajedničku veliku nesreću, nakon bezumnog rata 1992-1995. i surove blokade Sarajeva, broj grobova rastao je u Sarajevu iz dana u dan. Tu blokadu preživljavala je i porodica Sarajlić. Opustio je živopisan i veseo grad, kome je sudbina dodijelila da postane svojevrstan simbol historijskih katastrofa XX stoljeća.
A Sarajlić je pisao:
Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ,
ja ću tu biti.
Možda je najstrašniji udarac posljednjih godina Izetova života, i svakako, ne samo njegovog, bilo granatiranje Sarajeva s visova Trebevića. A među onima koji su gađali bilo je, avaj, i ruskih književnika...
Tri decenije ranije (zar pjesnik prorok?) Sarajlić je pisao:
Ne znamo zašto,
Ništa ne znamo zašto.
Ne znamo zašto pjesnici moraju biti vojnici
kad topovi ne znaju pjevati o susretima.
Posljednji susret s Izetom, posljednji njegov poklon – knjiga proze V.P. (Sarajevo 2001). ispunjena je dubinom, snagom i čistoćom osjećanja prema ženi koja je mnoge godine bila njegova supruga, vjerni saputnik na ne baš lakom putu.
Voljenoj Mikici on je ostao isto nepokolebljivo vjeran kao i svojoj poeziji, kao i svojoj Domovini, kao i svojim prijateljima. Umrla je pređašnja Jugoslavija, umrla je voljena životna saputnica, umro je i Pjesnik nadahnut Vama. Umrla je epoha.
Mir vašem prahu, dragi Mikice i Izete, vječni vam pokoj!
Odlazak barda BiH poezije
Lazar Manojlović
Nakon pedeset i više godina uspješnog pjesnikovanja Izet Sarajlić je sišao sa pjesničke pozornice, kako bosanskohercegovačke, tako i evropske. Ovjenčan brojnim književnim nagradama, među kojima su posebno vrijedne: Zmajeva nagrada, 1985., nagrada “Branko Miljković”, 1988., te ugledna italijanska književna nagrada “Alberto Moravia”, 2001. dodijeljena za knjigu pjesama “Neko je pozvonio” i za cjelokupno djelo pjesnika i prozaiste.
Sarajlić je već u osamnaestoj godini smjelo zakoračio u nove tokove poezije, ranih pedesetih godina prošlog vijeka, i takav ostao do ovih majskih dana. Bio je i ostao veliki pjesnik sa civilnim žarom i intelektualnim poštovanjem, aktivni svjedok svoga vremena, 20. vijeka.
Pjesnik Sarajlić se svojom poezijom aktivno odupirao razornom ratu, vjerujući u kosmopolitsko i ljudsko biće i u prijateljstvo među ljudima različitih pogleda. Tim opredjeljenjem i tom čvrstinom učio je generacije pjesnika i zaljubljenika u poeziju. Sarajlićeva antiratna poezija strastveno naglašava da ne smije i ne može zaboraviti ništa od onoga što su čovjek i čovječanstvo doživjeli od Varšave i Denkerka, pa do berlinskog maja, 1945. godine. Za Sarajlića je uvijek važan čovjek, pa i u nevažnom trenutku.
Interesuje ga sve što je duhovno i kosmopolitsko, a sve materijalno mu je strano. Najdublji žig ostavio je na Sarajlića rat, okupacija, tragika, mržnja. Zato će Sarajlić svoju poeziju, u najobimnijem obliku, naoružati pacifizmom i gnjevom protiv bestijanja, kako onog 1941. tako i posljednjeg 1991. godine. Time je bila i ostala natopljena i prožeta čitava Sarajlićeva poezija. Uz sve to pjesnik vjeruje u mladost koja uvijek, iznova, a prometejski, hoće da mijenja svijet. Otuda je, nepunih 55 godina svog duhovnog stvaralaštva vjerovao u dobre strane života. Za Sarajlića se s pravom može reći da je bio savjest čovjeka i krik vremena i u vremenu, pjesnik i tužilac svijeta. Bio je dostojan te uloge.
Pjevao je u ime ranjivih, zaljubljenih, nježnih, uplakanih. Spajao je daleka i nezamisliva prijateljstva, da čovjek nalazi čovjeka ma gdje bio i ma kako se zvao. Sarajlićeva poezija svom snagom i beskompromisno ispisuje naše vrijeme.
Živio je za čovjeka. Bio je čovjek pisac. Preživio je pakao rata 1992-1995. Umro u nedefinisanom miru u svom Sarajevu. Otišao je bard bosanskohercegovačke i evropske poezije. Poezijom je podigao sebi spomenik na kome korov nikada neće nići.
Semberske novine, Bijeljina
Nakon pedeset i više godina uspješnog pjesnikovanja Izet Sarajlić je sišao sa pjesničke pozornice, kako bosanskohercegovačke, tako i evropske. Ovjenčan brojnim književnim nagradama, među kojima su posebno vrijedne: Zmajeva nagrada, 1985., nagrada “Branko Miljković”, 1988., te ugledna italijanska književna nagrada “Alberto Moravia”, 2001. dodijeljena za knjigu pjesama “Neko je pozvonio” i za cjelokupno djelo pjesnika i prozaiste.
Sarajlić je već u osamnaestoj godini smjelo zakoračio u nove tokove poezije, ranih pedesetih godina prošlog vijeka, i takav ostao do ovih majskih dana. Bio je i ostao veliki pjesnik sa civilnim žarom i intelektualnim poštovanjem, aktivni svjedok svoga vremena, 20. vijeka.
Pjesnik Sarajlić se svojom poezijom aktivno odupirao razornom ratu, vjerujući u kosmopolitsko i ljudsko biće i u prijateljstvo među ljudima različitih pogleda. Tim opredjeljenjem i tom čvrstinom učio je generacije pjesnika i zaljubljenika u poeziju. Sarajlićeva antiratna poezija strastveno naglašava da ne smije i ne može zaboraviti ništa od onoga što su čovjek i čovječanstvo doživjeli od Varšave i Denkerka, pa do berlinskog maja, 1945. godine. Za Sarajlića je uvijek važan čovjek, pa i u nevažnom trenutku.
Interesuje ga sve što je duhovno i kosmopolitsko, a sve materijalno mu je strano. Najdublji žig ostavio je na Sarajlića rat, okupacija, tragika, mržnja. Zato će Sarajlić svoju poeziju, u najobimnijem obliku, naoružati pacifizmom i gnjevom protiv bestijanja, kako onog 1941. tako i posljednjeg 1991. godine. Time je bila i ostala natopljena i prožeta čitava Sarajlićeva poezija. Uz sve to pjesnik vjeruje u mladost koja uvijek, iznova, a prometejski, hoće da mijenja svijet. Otuda je, nepunih 55 godina svog duhovnog stvaralaštva vjerovao u dobre strane života. Za Sarajlića se s pravom može reći da je bio savjest čovjeka i krik vremena i u vremenu, pjesnik i tužilac svijeta. Bio je dostojan te uloge.
Pjevao je u ime ranjivih, zaljubljenih, nježnih, uplakanih. Spajao je daleka i nezamisliva prijateljstva, da čovjek nalazi čovjeka ma gdje bio i ma kako se zvao. Sarajlićeva poezija svom snagom i beskompromisno ispisuje naše vrijeme.
Živio je za čovjeka. Bio je čovjek pisac. Preživio je pakao rata 1992-1995. Umro u nedefinisanom miru u svom Sarajevu. Otišao je bard bosanskohercegovačke i evropske poezije. Poezijom je podigao sebi spomenik na kome korov nikada neće nići.
Semberske novine, Bijeljina
Rukopis Izeta Sarajlića
Marija Janković
Da. Sad je odlučeno. Bez povratka
Napustio sam rodna polja.
(Jesenjin)
Tako počinje jedna pjesma Sergeja Jesenjina, kudravog i plavog, u modroj rubaški... ruskog pjesnika kojeg je Izet Sarajlić volio.
Mnogo je on volio i mnoge je volio.
Njegove poljane, kojima je pripadao, su i njegov grad koji je nosio ne samo u imenu nego i u srcu, njegova domovina s jednim narodom i jednim jezikom, njegova Italija koja mu je prošlog decembra u Rimu uručila prestižnu nagradu Alberto Moravija, njegov Salerno čiji je on počasni građanin, njegov svijet istine, pravde i jednakosti, pošto je “ljudska dimenzija ona koja objašnjava i koja opravdava čitav život umjetnika”.
Izet Sarajlić, najveći bosansko-hercegovački pjesnik, rođen je u Doboju, a građanin je Sarajeva od 1945. godine. Literaturu je obogatio sa pedeset zbirki pjesama, od kojih je tridesetak prevedeno i objavljeno u inostranstvu.
Taj strpljivi klesar stiha svoju misao uzdizao je najčistijim izrazom duhovnosti tananom lirikom. Za njega je pjesništvo bilo život i stvarnost. Snagom umjetničke imaginacije on je transportirao zbilju, preobrazio je u simbol, zbio u emociju. Poetski znaci pomoću kojih je komunicirao su jasni, otvoreni i prirodni, poklapali su se s prirodom njegova bića.
Ratne godine proveo je u svome “fascinantnom gradu” kako ga je nazvao u svom posljednjem intervjuu, datom kad je primio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Iskreno joj se pjesnik obradovao, s vidnim ushićenjem ju je, nakon toliko godina, dočekao. Kao čovjek izvan svog vlastitog političkog rođenja, znao je za sve ljepote i muke ovog podneblja punog proturiječja, zalagao se, angažirao za toleranciju, glasno ustao protiv “negativnog provincijskog terora
i vremena u kome su se pažnji javnosti nametnuli ljudi bez ikakvog pokrića i kada su u pitanju javni poslovi”.
Pismo, koje je autor ovog teksta primio od dragog pjesnika (napisano 12. 5.1999. + 1) poslužiće za kratku analizu kojoj pripada ova rubrika.
Rukopis Izeta Sarajlića je izraz intelektualca, literate, čovjeka posvećenog duhovnosti: Čitljiv je, harmoničnog ritma, estetski vrijedan, s redovima koji se “uzdižu”. Slova d, kao grčko delta, lj i g kao osmice, naglašeni potezi gornje zone – otkriće vam pisca, pjesnika.
Izet Sarajlić je bio osoba prefinjenog senzibiliteta, spontan u svome traganju za ljubavlju i ljepotom, određen i nedvosmislen kada je riječ o zahtjevima društvenog trenutka. Prekrasno slovo Z, koje po veličini i obliku odskače, simbolizira znanje, zanos, zavjet, zaljubljenost, zagrljaj – pojmove bliske njegovom vanserijskom duhu i talentu.
Samo u imenu, ono je obrnuto epsilon, trojka, otvorene oči, usmjereno ka prošlom. Tu je i rezolutno t, velika arkada s udicama, znak za slovo ć. To je vraćanje uspomenama, prošlom vremenu kada je, prema riječima pjesnika, “svijet bio znatno bolji i humaniji”. Izet Sarajlić je znao da je čovjekova duša složena “da bi se mogla smjestiti u bilo koje jedinstvene životne melodije” i zato pjeva:
Bilo bi zanimljivo znati
hoće li i dalje kao za naših života
hitati jedna drugoj naše duše.
Ovim osvrtom upućujemo posljednji pozdrav dragom pjesniku, koji je svojim pjesmama mnogima skratio duge, besane noći. Jer, Pjevati svi ne mogu – ne može svak kao jabuka padati kraj tuđih nogu, kaže Jesenjin, pjesnik čijim smo
stihovima i počeli ovaj zapis.
Start, Sarajevo, 7. maja 2002.
Da. Sad je odlučeno. Bez povratka
Napustio sam rodna polja.
(Jesenjin)
Tako počinje jedna pjesma Sergeja Jesenjina, kudravog i plavog, u modroj rubaški... ruskog pjesnika kojeg je Izet Sarajlić volio.
Mnogo je on volio i mnoge je volio.
Njegove poljane, kojima je pripadao, su i njegov grad koji je nosio ne samo u imenu nego i u srcu, njegova domovina s jednim narodom i jednim jezikom, njegova Italija koja mu je prošlog decembra u Rimu uručila prestižnu nagradu Alberto Moravija, njegov Salerno čiji je on počasni građanin, njegov svijet istine, pravde i jednakosti, pošto je “ljudska dimenzija ona koja objašnjava i koja opravdava čitav život umjetnika”.
Izet Sarajlić, najveći bosansko-hercegovački pjesnik, rođen je u Doboju, a građanin je Sarajeva od 1945. godine. Literaturu je obogatio sa pedeset zbirki pjesama, od kojih je tridesetak prevedeno i objavljeno u inostranstvu.
Taj strpljivi klesar stiha svoju misao uzdizao je najčistijim izrazom duhovnosti tananom lirikom. Za njega je pjesništvo bilo život i stvarnost. Snagom umjetničke imaginacije on je transportirao zbilju, preobrazio je u simbol, zbio u emociju. Poetski znaci pomoću kojih je komunicirao su jasni, otvoreni i prirodni, poklapali su se s prirodom njegova bića.
Ratne godine proveo je u svome “fascinantnom gradu” kako ga je nazvao u svom posljednjem intervjuu, datom kad je primio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Iskreno joj se pjesnik obradovao, s vidnim ushićenjem ju je, nakon toliko godina, dočekao. Kao čovjek izvan svog vlastitog političkog rođenja, znao je za sve ljepote i muke ovog podneblja punog proturiječja, zalagao se, angažirao za toleranciju, glasno ustao protiv “negativnog provincijskog terora
i vremena u kome su se pažnji javnosti nametnuli ljudi bez ikakvog pokrića i kada su u pitanju javni poslovi”.
Pismo, koje je autor ovog teksta primio od dragog pjesnika (napisano 12. 5.1999. + 1) poslužiće za kratku analizu kojoj pripada ova rubrika.
Rukopis Izeta Sarajlića je izraz intelektualca, literate, čovjeka posvećenog duhovnosti: Čitljiv je, harmoničnog ritma, estetski vrijedan, s redovima koji se “uzdižu”. Slova d, kao grčko delta, lj i g kao osmice, naglašeni potezi gornje zone – otkriće vam pisca, pjesnika.
Izet Sarajlić je bio osoba prefinjenog senzibiliteta, spontan u svome traganju za ljubavlju i ljepotom, određen i nedvosmislen kada je riječ o zahtjevima društvenog trenutka. Prekrasno slovo Z, koje po veličini i obliku odskače, simbolizira znanje, zanos, zavjet, zaljubljenost, zagrljaj – pojmove bliske njegovom vanserijskom duhu i talentu.
Samo u imenu, ono je obrnuto epsilon, trojka, otvorene oči, usmjereno ka prošlom. Tu je i rezolutno t, velika arkada s udicama, znak za slovo ć. To je vraćanje uspomenama, prošlom vremenu kada je, prema riječima pjesnika, “svijet bio znatno bolji i humaniji”. Izet Sarajlić je znao da je čovjekova duša složena “da bi se mogla smjestiti u bilo koje jedinstvene životne melodije” i zato pjeva:
Bilo bi zanimljivo znati
hoće li i dalje kao za naših života
hitati jedna drugoj naše duše.
Ovim osvrtom upućujemo posljednji pozdrav dragom pjesniku, koji je svojim pjesmama mnogima skratio duge, besane noći. Jer, Pjevati svi ne mogu – ne može svak kao jabuka padati kraj tuđih nogu, kaže Jesenjin, pjesnik čijim smo
stihovima i počeli ovaj zapis.
Start, Sarajevo, 7. maja 2002.
Olovka Kike Sarajlića
Mišo Marić
Ostalo mi je sjećanje na prvu prvomajsku kafu iz sedamdesetsretne. Na Rondou, zbornom mjestu ljubavi, što bi rekao Izet Kiko Sarajlić, čekam Zupca i Antića. Rano je, a već je ogrijalo pa se dočepao hladovine. Kad iz Drapšinove, u kratkim pantalonama i košulji kratkih rukava, ide Džemal Bijedić Džema. Uzima Oslobođenje u trafici na uglu, pita se s ljudima. Oni iz automobila ga dozivaju: “Hajmo na Bunu, Džemale!” Džema je sinoćnji, sabira mu se, te se svi sabiramo. Malo-malo će neko prići, pozdraviti, opširnije kako je adet u Mostaru. “Bogami nam je tanko ovo sabiranje”, veli. “Vidiš kakav je vakat došao da ni kafu na Rondou ne možes rahat popiti.” Ukus i miris te kafe na Rondou s Bijedićem u kratkim pantalonama, kojeg sam poslije nekoliko dana vidio na televiziji kako vrti palčeve u razgovoru s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država, Fordom, evo me i sad raznježi.
Sinoć, dok pabirčim po neutrnulim sjećanjim, pa slažem u ove redove, zvoni telefon. Prijatelj Hamica Ramić zove iz Sarajeva. Upravo su na televiziji javili da je umro Izet Kiko Sarajlić. Ubi me vijest. Telefonski broj 443-585 u Sarajevu pokazuje zauzeće. Onda se javi Tamara. Ništa utješnog ni njoj ni sebi ne umijem reći. Samo se isplačemo u slušalicu. Onda Azri govorim stihove o liniji Mažino, bratu Eši i noći nadnesenih nad najdraže usne. A noć, ovdje, bijaše čista i zvjezdana. Prijatelj i brat – Kikin i moj, Mika Antić, kojeg smo zajedno ispratili u Novom Sadu, govorio mi je da će biti zvijezda, pa kad ode, da mu bar ponekad namignem. Otvaram prozor okrenut jugu, tragam za dvjema najzlatnijim, pa namigujem.
Jutros, svojoj Tamari koja se zove Milena, pokazujem olovku koju sam slučajno pokupio četrnaestog decembra prošle godine. Podsjećam je kako olovke pišu srcem, a u ovoj damara najveće srce na svijetu, pa joj govorim Kako će Sarajevo bez mene:
Pa, nekako će se već snaći... Ali, mi ćemo se još sastajati.
Ja sam bio – pjesnik.
Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ,
ja ću tu biti...
Dobri, dragi i tužni Izet Sarajlić. Od rođenja, život ga nije mazio. A muvali, cijepali, do krvi džambali i živo srce mu zderali saputnici kroz vrijeme i nevrijeme. Od Mussolinijevih camica nera, preko dežurnih “čuvara komunizma”, političkih šićardžija i literarnih protuva za kojim je ostao ili će ostati smrdljiv a potom i nikakav trag.
On nikad ne reče zle i mrsne riječi. Branio se tananom i djetinjom sjetom; bio je najljepši, vječni dječak koji je ikada prošetao Vilsonovim šetalištem. Profesor ljubavi na Visokoj školi sarajevskog i bosanskohercegovačkog voljenja. Autor vodiča kroz mirisne predjele duše-zemlje koja ga je iznjedrila. Pjesnik koji nas je upoznao s nama samim, po čijim nas je rimovanim preporukama volio dalek i neznan svijet. Najveći grumen zlata ispran iz zemljice Bosne i Hercegovine. Živ, neuništiv korijen koji me lirski toplo a ljudski časno i trajno veže za tu nesretnicu koju, prečesto, zaboravlja i Allah i ljudi.
Umilnijih i nevinijih lirika, u zavičaju, od Kike Sarajlića i ranih, majskih bulbula u baščama kraj Radobolje i Neretve, ja ne pamtim. Mika mi, iz Besmrtne pesme, na salveti, ispisao, ijekavizirao pa poklonio stihove za epitaf: Ako ti jave umro sam, ne vjeruj. Ti znaš, ja to ne umijem. Ljubav je jedini vazduh koji sam udisao i osmijeh jedini jezik koji na svijetu razumijem... Odnekud mi se sad čini da ove stihove, niko na bijelom svijetu, osim Kike, ne zaslužuje. Još mi se čini da će se Sarajevo teško snaći. Sarajevo, u kojem “i kad kiša pada, zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.” A najsigurniji sam da Kiko neće omanuti i da će uvijek biti tu, kad njegovom gradu bude potrebna nježna riječ. I svima sretnicima što su, grleći njegove stihove, izrastali u pitoma južna nebesa, cvjetno i mirisno, kao ruže penjačice.
Slobodna Bosna, Sarajevo, 9. maja 2002.
Ostalo mi je sjećanje na prvu prvomajsku kafu iz sedamdesetsretne. Na Rondou, zbornom mjestu ljubavi, što bi rekao Izet Kiko Sarajlić, čekam Zupca i Antića. Rano je, a već je ogrijalo pa se dočepao hladovine. Kad iz Drapšinove, u kratkim pantalonama i košulji kratkih rukava, ide Džemal Bijedić Džema. Uzima Oslobođenje u trafici na uglu, pita se s ljudima. Oni iz automobila ga dozivaju: “Hajmo na Bunu, Džemale!” Džema je sinoćnji, sabira mu se, te se svi sabiramo. Malo-malo će neko prići, pozdraviti, opširnije kako je adet u Mostaru. “Bogami nam je tanko ovo sabiranje”, veli. “Vidiš kakav je vakat došao da ni kafu na Rondou ne možes rahat popiti.” Ukus i miris te kafe na Rondou s Bijedićem u kratkim pantalonama, kojeg sam poslije nekoliko dana vidio na televiziji kako vrti palčeve u razgovoru s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država, Fordom, evo me i sad raznježi.
Sinoć, dok pabirčim po neutrnulim sjećanjim, pa slažem u ove redove, zvoni telefon. Prijatelj Hamica Ramić zove iz Sarajeva. Upravo su na televiziji javili da je umro Izet Kiko Sarajlić. Ubi me vijest. Telefonski broj 443-585 u Sarajevu pokazuje zauzeće. Onda se javi Tamara. Ništa utješnog ni njoj ni sebi ne umijem reći. Samo se isplačemo u slušalicu. Onda Azri govorim stihove o liniji Mažino, bratu Eši i noći nadnesenih nad najdraže usne. A noć, ovdje, bijaše čista i zvjezdana. Prijatelj i brat – Kikin i moj, Mika Antić, kojeg smo zajedno ispratili u Novom Sadu, govorio mi je da će biti zvijezda, pa kad ode, da mu bar ponekad namignem. Otvaram prozor okrenut jugu, tragam za dvjema najzlatnijim, pa namigujem.
Jutros, svojoj Tamari koja se zove Milena, pokazujem olovku koju sam slučajno pokupio četrnaestog decembra prošle godine. Podsjećam je kako olovke pišu srcem, a u ovoj damara najveće srce na svijetu, pa joj govorim Kako će Sarajevo bez mene:
Pa, nekako će se već snaći... Ali, mi ćemo se još sastajati.
Ja sam bio – pjesnik.
Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ,
ja ću tu biti...
Dobri, dragi i tužni Izet Sarajlić. Od rođenja, život ga nije mazio. A muvali, cijepali, do krvi džambali i živo srce mu zderali saputnici kroz vrijeme i nevrijeme. Od Mussolinijevih camica nera, preko dežurnih “čuvara komunizma”, političkih šićardžija i literarnih protuva za kojim je ostao ili će ostati smrdljiv a potom i nikakav trag.
On nikad ne reče zle i mrsne riječi. Branio se tananom i djetinjom sjetom; bio je najljepši, vječni dječak koji je ikada prošetao Vilsonovim šetalištem. Profesor ljubavi na Visokoj školi sarajevskog i bosanskohercegovačkog voljenja. Autor vodiča kroz mirisne predjele duše-zemlje koja ga je iznjedrila. Pjesnik koji nas je upoznao s nama samim, po čijim nas je rimovanim preporukama volio dalek i neznan svijet. Najveći grumen zlata ispran iz zemljice Bosne i Hercegovine. Živ, neuništiv korijen koji me lirski toplo a ljudski časno i trajno veže za tu nesretnicu koju, prečesto, zaboravlja i Allah i ljudi.
Umilnijih i nevinijih lirika, u zavičaju, od Kike Sarajlića i ranih, majskih bulbula u baščama kraj Radobolje i Neretve, ja ne pamtim. Mika mi, iz Besmrtne pesme, na salveti, ispisao, ijekavizirao pa poklonio stihove za epitaf: Ako ti jave umro sam, ne vjeruj. Ti znaš, ja to ne umijem. Ljubav je jedini vazduh koji sam udisao i osmijeh jedini jezik koji na svijetu razumijem... Odnekud mi se sad čini da ove stihove, niko na bijelom svijetu, osim Kike, ne zaslužuje. Još mi se čini da će se Sarajevo teško snaći. Sarajevo, u kojem “i kad kiša pada, zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.” A najsigurniji sam da Kiko neće omanuti i da će uvijek biti tu, kad njegovom gradu bude potrebna nježna riječ. I svima sretnicima što su, grleći njegove stihove, izrastali u pitoma južna nebesa, cvjetno i mirisno, kao ruže penjačice.
Slobodna Bosna, Sarajevo, 9. maja 2002.
IZET
Đermano Senjanović
.... A uvečer sam se ništo vrtija po kući, nit san ja gleda televiziju, nit je ona gledala mene. Ništo smo u svađi. A onda san ja čuja di govori: “Umro Izet Sarajlić”. Ja se ukipija, onda je pogleda, kad je, stvarno je. Vidin Izetovu sliku. Sida glava, očale, stoji nagnut nad nikin stolon. A Izeta sam upozna u Sarajevu kad san prije koju godinu s vučjakom Benon nastupa na Danima Nenada Popovića, a onda smo seli u niku kafanu tamo na Baš Čaršiji, i Izet je priča o književnosti, o piscima, o svome životu, o prerano umrloj supruzi, o nepreboljenoj tuzi, o Triglavu, o Vardaru, o svemu. I tako je lipo govorija, ja san sve sve više širija oči i otvara usta, i bija bi ga do jutra sluša. Onda smo se viđali u Split, pa opet u Sarajevo, i čita san u međuvremenu njegove pisme, njegove knjige, i baš kad san se zalipija za njega, ode moj Izet, ode čovik, ode ljudina.
Nedeljna, Split, 10. svibnja 2002.
.... A uvečer sam se ništo vrtija po kući, nit san ja gleda televiziju, nit je ona gledala mene. Ništo smo u svađi. A onda san ja čuja di govori: “Umro Izet Sarajlić”. Ja se ukipija, onda je pogleda, kad je, stvarno je. Vidin Izetovu sliku. Sida glava, očale, stoji nagnut nad nikin stolon. A Izeta sam upozna u Sarajevu kad san prije koju godinu s vučjakom Benon nastupa na Danima Nenada Popovića, a onda smo seli u niku kafanu tamo na Baš Čaršiji, i Izet je priča o književnosti, o piscima, o svome životu, o prerano umrloj supruzi, o nepreboljenoj tuzi, o Triglavu, o Vardaru, o svemu. I tako je lipo govorija, ja san sve sve više širija oči i otvara usta, i bija bi ga do jutra sluša. Onda smo se viđali u Split, pa opet u Sarajevo, i čita san u međuvremenu njegove pisme, njegove knjige, i baš kad san se zalipija za njega, ode moj Izet, ode čovik, ode ljudina.
Nedeljna, Split, 10. svibnja 2002.
Pjesnik vječnosti i čovjek 20. stoljeća
Branko Mijić
Čitajući njegove stihove, mnogi bi se s pravom mogli upitati je li Sarajlić dobio prezime po Sarajevu ili je ipak Sarajevo dobilo ime po Sarajliću... Sarajevu je u četvrtak 2. svibnja, u 72. U godini umro Izet Sarajlić, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika i član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Rođen je u Doboju 16. ožujka 1930., a djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, da bi 1945. došao u svoje Sarajevo koje je neizmjerno volio do svog posljednjeg daha. Pjesnika Izeta Sarajlića upoznao sam davno, iz đačkih čitanki i stihova koji su u našoj mladosti onima koji su ih znali naizust znali donijeti i naklonost lijepih djevojaka. O tim i takvim stihovima iz dvadesetak objavljenih zbirki i prevođenih na petnaestak stranih jezika više će reći povjesničari i teoretičari književnosti, a o čovjeku Izetu Sarajliću mogu ponešto reći od nedavno, kada smo se upoznali u Sarajevu. Bilo je to na dan kada je taj grad 1945. godine oslobođen fašističkih hordi Drugog svjetskog rata, na dan kada je 1992. godine počela njegova posljednja kalvarija kada su ga neprijatelji svega ljudskoga htjeli trogodišnjim ubijanjem sravniti sa zemljom. Toga je dana Izet Sarajlić dobio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, zajedno s mlađahnim Oscarovcem Danisom Tanovićem, za koju je tvrdio da mu je najdraža u životu jer je on po “nacionalnosti Sarajlija”. I zaista, čitajući njegove stihove, mnogi bi se s pravom mogli upitati je li Sarajlić dobio prezime po Sarajevu ili je ipak Sarajevo dobilo ime po Sarajliću.
Te večeri u Skenderiji su se našli njegovi dugogodišnji prijatelji i sunarodnjaci Sarajlije da duhovitom, vrckavom i zabavnom pjesniku uveličaju feštu. Svi su ga zvali Kiko, i kao takvog sam ga upoznao zamolivši ga da mi potpiše svoju najnoviju knjigu “VP” koja je tom prigodom predstavljena.
- Vi ste iz Rijeke? Joj, što ja volim Rijeku i Istru!, rekao je Kiko napisavši u posveti: “Volim Rijeku i Istru, ali i Sarajevo, 6. 4. 1999+3.” Voljeli smo isto i te smo večeri slavili te naše neizmjerne ljubavi. Uz čašu vina Kiko je svima nazdravljao, poveo pjesmu. Zborno su odjekivale bosanske sevdalinke, “Konjuh planino”, “Devojko mala”, “Ivan Klakar”, “Tutti mi chiamano bionda”, “Kupit ću ti mali motorin”,... uz mali dixilend orkestar. “Sve što valja u Sarajevu večeras je kod Kike”, došapnuo mi je netko od domaćina, a ja sam se divio vedrini, dobrom raspoloženju i kondiciji tih mahom vremešnijih intelektualaca, koje sve strahote rata, smrti, bijede i poniženja nisu udaljile jedne od drugih, niti od njihovog Sarajeva. Svako toliko odjeknulo bi Kikino “Gdje su moji Riječani” i poljubac u čelo velikog pjesnika zračio je iskrenošću njegovih stihova. Nisam se usudio pitati ga zašto je u posveti napisao “6. 4.1999 + 3.”, mislio sam ostavit ću to za intervju, kao i pitanje o tome kako je u 72. godini ponovo prohodao, jer je u svom ushićenju zaboravio svoju “treću nogu”, štap kojim se inače u hodu godinama potpomagao i potrčao prema klaviru, ususret još jednoj pjesmi. No tajna je banalna, baš kao i naziv knjige “VP” koji znači i vojna pošta, ali i “Volim puno”, kako je to prevela Kikina najveća ljubav, njegova supruga Mikica dok je bio vojnik, koju je neizmjerno volio i bez koje je ostao u ratnom Sarajevu.
“Neću u dvadeset prvi vijek! Ne zanima me ljetovanje na vještačkom moru s vještačkim palmama. Nikada uostalom nisam ljetovao u jednini. Ne zanima me
nikakvo more bez Mikice... Da nije bilo bitke na Marni, staljinskih logora, Aušvica i Jasenovca, Hitlera i Miloševića, varšavskog i sarajevskog geta, lenjingradske i sarajevske blokade, bio bi to vijek po snovima njegovih najboljih ljudi van ikakve konkurencije u cjelokupnoj istoriji čovječanstva. Čak i Tolstoj i Čehov stigli su u njemu da dožive poneki proljetni pljusak. Ja sam u njemu doživio sve.”
Izet Kiko Sarajlić nije priznavao 21. stoljeće i sve godine koje je u njemu doživio pisao je dodajući ih plusem svome dvadesetome ljubimcu. Brojka je stala na tri što je zaista premalo u odnosu na vječnost u koju je otišao nošen svojim stihovima.
Novi list, Rijeka, 5. maja 2002.
Čitajući njegove stihove, mnogi bi se s pravom mogli upitati je li Sarajlić dobio prezime po Sarajevu ili je ipak Sarajevo dobilo ime po Sarajliću... Sarajevu je u četvrtak 2. svibnja, u 72. U godini umro Izet Sarajlić, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika i član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Rođen je u Doboju 16. ožujka 1930., a djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, da bi 1945. došao u svoje Sarajevo koje je neizmjerno volio do svog posljednjeg daha. Pjesnika Izeta Sarajlića upoznao sam davno, iz đačkih čitanki i stihova koji su u našoj mladosti onima koji su ih znali naizust znali donijeti i naklonost lijepih djevojaka. O tim i takvim stihovima iz dvadesetak objavljenih zbirki i prevođenih na petnaestak stranih jezika više će reći povjesničari i teoretičari književnosti, a o čovjeku Izetu Sarajliću mogu ponešto reći od nedavno, kada smo se upoznali u Sarajevu. Bilo je to na dan kada je taj grad 1945. godine oslobođen fašističkih hordi Drugog svjetskog rata, na dan kada je 1992. godine počela njegova posljednja kalvarija kada su ga neprijatelji svega ljudskoga htjeli trogodišnjim ubijanjem sravniti sa zemljom. Toga je dana Izet Sarajlić dobio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, zajedno s mlađahnim Oscarovcem Danisom Tanovićem, za koju je tvrdio da mu je najdraža u životu jer je on po “nacionalnosti Sarajlija”. I zaista, čitajući njegove stihove, mnogi bi se s pravom mogli upitati je li Sarajlić dobio prezime po Sarajevu ili je ipak Sarajevo dobilo ime po Sarajliću.
Te večeri u Skenderiji su se našli njegovi dugogodišnji prijatelji i sunarodnjaci Sarajlije da duhovitom, vrckavom i zabavnom pjesniku uveličaju feštu. Svi su ga zvali Kiko, i kao takvog sam ga upoznao zamolivši ga da mi potpiše svoju najnoviju knjigu “VP” koja je tom prigodom predstavljena.
- Vi ste iz Rijeke? Joj, što ja volim Rijeku i Istru!, rekao je Kiko napisavši u posveti: “Volim Rijeku i Istru, ali i Sarajevo, 6. 4. 1999+3.” Voljeli smo isto i te smo večeri slavili te naše neizmjerne ljubavi. Uz čašu vina Kiko je svima nazdravljao, poveo pjesmu. Zborno su odjekivale bosanske sevdalinke, “Konjuh planino”, “Devojko mala”, “Ivan Klakar”, “Tutti mi chiamano bionda”, “Kupit ću ti mali motorin”,... uz mali dixilend orkestar. “Sve što valja u Sarajevu večeras je kod Kike”, došapnuo mi je netko od domaćina, a ja sam se divio vedrini, dobrom raspoloženju i kondiciji tih mahom vremešnijih intelektualaca, koje sve strahote rata, smrti, bijede i poniženja nisu udaljile jedne od drugih, niti od njihovog Sarajeva. Svako toliko odjeknulo bi Kikino “Gdje su moji Riječani” i poljubac u čelo velikog pjesnika zračio je iskrenošću njegovih stihova. Nisam se usudio pitati ga zašto je u posveti napisao “6. 4.1999 + 3.”, mislio sam ostavit ću to za intervju, kao i pitanje o tome kako je u 72. godini ponovo prohodao, jer je u svom ushićenju zaboravio svoju “treću nogu”, štap kojim se inače u hodu godinama potpomagao i potrčao prema klaviru, ususret još jednoj pjesmi. No tajna je banalna, baš kao i naziv knjige “VP” koji znači i vojna pošta, ali i “Volim puno”, kako je to prevela Kikina najveća ljubav, njegova supruga Mikica dok je bio vojnik, koju je neizmjerno volio i bez koje je ostao u ratnom Sarajevu.
“Neću u dvadeset prvi vijek! Ne zanima me ljetovanje na vještačkom moru s vještačkim palmama. Nikada uostalom nisam ljetovao u jednini. Ne zanima me
nikakvo more bez Mikice... Da nije bilo bitke na Marni, staljinskih logora, Aušvica i Jasenovca, Hitlera i Miloševića, varšavskog i sarajevskog geta, lenjingradske i sarajevske blokade, bio bi to vijek po snovima njegovih najboljih ljudi van ikakve konkurencije u cjelokupnoj istoriji čovječanstva. Čak i Tolstoj i Čehov stigli su u njemu da dožive poneki proljetni pljusak. Ja sam u njemu doživio sve.”
Izet Kiko Sarajlić nije priznavao 21. stoljeće i sve godine koje je u njemu doživio pisao je dodajući ih plusem svome dvadesetome ljubimcu. Brojka je stala na tri što je zaista premalo u odnosu na vječnost u koju je otišao nošen svojim stihovima.
Novi list, Rijeka, 5. maja 2002.
Ljubljana: Izet, naš prijatelj, dobri čovjek iz Sarajeva
Tone Pavček
Ima pjesnika kojima smrt ništa ne može. To su oni iz stiha: ne, sav neću umrijeti..., oni koje od smrti brane besmrtne pjesme. Naš prijatelj, dobri čovjek iz Sarajeva, veliki pjesnik Evrope, Izet Sarajlić jedan je od njih. Njegove pjesme ostaju s mnogim čitaocima našeg kontinenta, ostaju, dakako, i s nama kao i toliko malih i dobrih stvari i događaja koje smo zajedno doživjeli tokom nezaboravnih decenija druženja. A i on je, također, s nama, samo što je nakratko, za trenutak, skoknuo svojoj pokojnici, supruzi Idi, kao što mu je nalagala njihova velika lijepa ljubav.
A ljubav je riječ svekolikog značenja u Izetovom životu i sveukupnog iskaza u Izetovoj poeziji. S njom je počeo pjevati, s njom je proživio svoj dugi pjesnički vijek, završivši ga kako priliči velikim – s ljubavlju koja pobjeđuje smrt. Njegova je ljubav bila namijenjena mnogim. I, ne najmanje, mnogima od nas koji smo na prostorima naše nekadašnje države tražili mali prostor svoje samoće i svojih pjesama, a velika nebesa svojih zanosa, druženja i drugarstva. A onda se desi da neko ode s ove planete Zemlje na nebo i poput zvijezde kruži nad nama. Svijetao i lijep kakav je bio za života, još malo ljepši, svjetliji, ali i nedokučiviji. Umjesto na malom krajičku vlastitog polja, susrećemo se u nekim novim prostorima svemira poput dodira svjetlosti, problijeska na krilima misli, poput nesigurnog, a tako lijepog sjećanja. Sada iz minule ljubavi žubori dijalog. O lijepom. O svetom. O vječnom. O Izetu.
Dok pišem, gledam Izeta, takvog kakvog sam posljednji put vidio. U Trstu, na promociji njegove knjige na talijanskom, lani, poslije njegovog slovenskog jubileja u Ljubljani. Kao toliko puta ranije, bio je humorno neobuzdan, pjesnički zanesen, duhovit i u isti mah tako ljudski topao, tako srdačan, tako osjećajan. I sav ranjiv. Iz njegove rane navirala je krv. Vidio si je, mogao je osjetiti i još se više čuditi veličini čovjeka koji je bio ranjen. A onda, kada je govorio pjesmu, krv više nije bila krv nego pjesma. Tada shvatiš kako pjesme ne nastaju iz htijenja ili igre već iz teškog humusa ljudskog bistvovanja. I tada je došla pjesma i u pjesmi stihovi: U Sarajevu dvjestohiljada žena a nijedna ti – pjesma tako uzvišena, tako sjajna poput srebra čiste zvijezde da je odzvanjala preko plača pretvarajući suze i ranu u radost koja više ne boli nego ublažava i blagotvorno grije.
Ova je slika slična našem posljednjem susretu u njegovom domu, u Sarajevu, u slici Asima Ferhatovića, u kući koja je bila, kao i njen vlasnik, pri granatiranju Sarajeva ranjena i kasnije popravljena uz pomoć prijatelja, švicarskih pisaca. Sjedili smo za stolom da sitnih jutarnjih sati, malo smo jeli, puno pili, dok je razgovor kružio ne samo po pređenim putevima naše i naših minulih sudbina nego podjednako i po bespućima budućnosti. Izetu se ta budućnost prikazivala u prošlosti jer nije volio novo stoljeće, čak ni u datumima, pošto je sve njegovo, kao što je često ponavljao – ljubavi i pjesme – pripadalo prošlom stoljeću; i sam on bio je pjesnik tog stoljeća. Ali i likovi ljudi iz istog stoljeća koje mi je predočavao, među kojima ih je bilo mnogo nama zajedničkih, svojim su stihovima i gestama bili gosti narednog. I sam Izet, iako to njegov pogled zagledan unazad, najviše na usamljenu kuću bez gazdarice, nije htio priznati.
Umjesto te budućnosti k nama je za stol sjela žena sa slike na zidu, lijepa, dobra katolkinja, kako je u posljednje vrijeme nazivao tu jedinu ženu svog života, sjela je kao podsmijeh istinitosti Izetovih riječi i kao nijemi svjedok veze koju ni smrt nije prekinula. Tako smo sjedili utroje i viječnost se činila tako čudesno, na dohvat ruke blizu.
Na dohvat ruke mi je sada u kući Berberova grafika glave mlade djevojke u društvu Izetove pjesme Sarajevo. Oba su djela iz čuvene pjesničke i slikareve mape posvećene gradu na Miljacki ili, bolje rečeno, gradu koji je Izet nosio isto tako u srcu kao i u prezimenu. Dao sam ih skupa uokviriti i namjeravao ih pokloniti Kajetanu Koviču za njegov jubilej i radi stalne prisutnosti dvoje naših zajedničkih prijatelja: Izeta i njegove pjesme. Desilo se da je slika ostala kod mene i sada je od Kajetana sve dalje, a meni sve bliže. I zbog kiše koja šumi u toj pjesmi gotovo ista kao ona tiha Murnova podnevna kišica, kiše koja je ušla u pjesmu davno prije nesreća koje su zadesile Sarajevo i sada ih ta kiša, koja i kad pada nije prosto kiša, blagotvorno ispire. A naročito su mi bliski stihovi koji sada na toj slici tako prirodno zaljubljenički okružuju glavu lijepe djevojke. To su stihovi:
Uostalom, možda ovo i nije grad u kojem ću umrijeti,
ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsretniji
ali u kome je sve moje i gdje uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam sâm do očajanja.
Da. Umro je u svom Sarajevu. I uopće nije tako očajnički sam. Ako je nekada i bio – a pjesmi moramo vjerovati – sada sigurno nije. Kao što je sam tvrdio i kao što je već rečeno, Izet Sarajlić je pjesnik prošlog stoljeća. Onoga koje su najsnažnije obilježili ratovi, pokolji, masakri, surovosti svih vrsta, stoljeća koje je bilo, kako sada znaju reći historičari, jedno od najokrutnijih u našoj povijesti. Bosna, Izetova domovina, planula je početkom stoljeća, kada se u njoj začeo prvi svjetski rat, a bila je nova krvava bajka i potkraj vijeka. Izetovo stoljeće i njegova zemlja obilježeni su, dakle, okrutnošću i surovošću, krvlju. A on je sav pjesnik ljubavi. Njemu krv ključa od glasa, šapata, brujanja razigranog ritma glavne zapovijedi boga života: voli! Upravo ljubav, ta vječno mlada čudotvorka, bila mu je sve do poznih godina ta koja je čak i starog Izeta podmlađivala i obogaćivala nadahnućem.
Međutim, ta Izetova ljubav nije tek prosto osjećanje, to je moralni imperativ visokih zahtjeva da se voli lijepo i dobro i da se pjesmom bori za pobjedu te i takve ljubavi.
Jedna od prvih Izetovih pjesama koje su obišle svijet pjeva o vučjem ratnom vremenu i o ljubavi. To je, dakako, čuvena pjesma Rođeni dvadeset treće, strijeljani četrdeset druge:
Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi
— — — — — — — — — — — — — —
Preko njihovih strijeljanih očiju prešli su tenkovi.
— — — — — — — — — — — — — —
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
A onda užas: pjesniku jedne jedine ljubavi, ali u kojoj se grije toliko hiljada, i stotina hiljada, i miliona ljudi, zlehuda sudbina dodijelila je na kraju života proživljenog za ljubav i za pjesme novi rat, krv, smrt, razaranje. Bilo je čak gore nego ikada ranije jer je došlo neočekivano, ali utoliko surovije, od bliske bratske ruke, od komšije s kojim si još jučer dijelio i kruh, i ulicu, i nebo. Izet istrajava u opsjednutom, granatiranom, napadnutom Sarajevu, jer on je Sarajlić koji ne može izdati svoje Sarajevo, bori se za svoju pravu ravnotežu, za svoju pjesmu i za svog unuka Vladimira. Tako pobjeđuje nasilje, nestašicu, glad, metke koji te u svakom trenu mogu pogoditi – a on je i bio pogođen – sve to pobjeđuje vjerom u život i pasternakovskom posvećenošću pjesmi.
I kao što se već desilo da u njegov život uđe jedna jedina ljubav, tako je pjesnika, muškarca, čovjeka, rodoljuba s ovih naših čudnih balkanskih prostora i mislioca evropskih i svjetskih raspona u njegovom životu zadesilo više ratova. U pjesmi Ratovi u našim životima pjeva o posljednjem koji je doživio:
Marko Bašić je preturio preko glave
dva balkanska i dva svjetska rata.
Ovo mu je peti.
Meni i mom pokoljenju – drugi.
A za Vladimira
s njegovih osamnaest mjeseci
u ovom trenutku moglo bi se reći
da je čak polovicu svog života
proveo u ratu.
I ova je pjesma svojevrsno svjedočanstvo ne samo o strahotama bosanske stvarnosti proteklih godina nego i, ništa manje, o Izetovoj vjeri da sve u njegovom životu, ili gotovo sve što ga se u životu dotakne, može postati pjesma. Čini se da je to svoje uvjerenje učvršćivao i u velikom poznavanju i ljubavi prema ruskoj poeziji, kao i usmjerenošću nepresušnog izvora vlastitog nadahnuća na životni pjesnički realizam. Sam kaže da se morao braniti od pjesme da ne bi previše pisao, mada nije ni previše odabirao.
Međutim, taj njegov organski monolitni stih koji uobličuje pjesničke sentencije, iskazujući svima razumljive i do boli iznenađujuće slike naše bijede i nade, stih koji odvraća uroke zla i priziva dobre anđele ljubavi, ostaje mimo bilo kakvog pjesničkog stvaralačkog “izma” visoki spjev elementarnog lirika i autentičnog svjedoka svog vremena. Iznad brda htijenja i teorija, negiranja i divljenja, lirika Izeta Sarajlića se uzdigla do visina izražajne ljepote pjesme uz koju ljudi i stvari moraju ušutjeti. Stoga nije čudo što je ta i takva njegova pjesma žela odobravanja i oduševljenja ne samo među prijateljima i u širokom krugu domaćih čitalaca nego, ništa manje, i u mnogim evropskim gradovima, gdje je posljednjih godina života štampao svoje knjige i čitao svoje pjesme.
Rekao bih da je to bilo i zato što je Izet živio poeziju. Pjesme su stalni svjedoci njegovog života. Voljele su ga i on tu ljubav nije iznevjerio. Bile su omiljene među mnogim ljudima širom svijeta također i zato što nisu bile napisane isključivo na njegovom jeziku ili isključivo prevedene na njemački, talijanski, ruski i tako dalje, već su u biti, u najčistijem nadahnuću, bile napisane na općeljudskom jeziku, jeziku koji je Izetov osnovni organ govora i pjevanja.
Takav je bio i prema nama. Kao pjesnik, kao čovjek, jer to je kod njega nemoguće razdvajati. Davao je mnogo, a mnogi su mu uzvraćali malo. I mi smo mu vjerojatno ostali ponešto dužni. Bar za sebe mogu to reći, iako istovremeno znam i to da neće zamjeriti jer nas, kao uvijek, još i sada voli.
Sada bih na kraju morao reći: vrijeme je da zapalim cigaretu, da povučem nekoliko dimova, iako već više od dvadeset godina ne pušim, vrijeme je za čašicu dobre rakije za opomenu i za pamćenje. I u tome bi nam se sigurno pridružio i Izet, kimnuo bi glavom i uz cigaretu i piće rekao: što se tako čudno držite? Ma nije to ništa, samo sam skoknuo Mikici, zovnula me, a njoj nikada nisam mogao ništa odbiti. Pa ću poslije moći još koliko hoćete i s vama.
Zapalimo, dakle, ako ne cigaretu, onda lijepu misao za njega i popijmo samo malo, tek koliko priliči, jer to će mu biti draže nego da zaključimo s onim: vječna mu slava!
Ima pjesnika kojima smrt ništa ne može. To su oni iz stiha: ne, sav neću umrijeti..., oni koje od smrti brane besmrtne pjesme. Naš prijatelj, dobri čovjek iz Sarajeva, veliki pjesnik Evrope, Izet Sarajlić jedan je od njih. Njegove pjesme ostaju s mnogim čitaocima našeg kontinenta, ostaju, dakako, i s nama kao i toliko malih i dobrih stvari i događaja koje smo zajedno doživjeli tokom nezaboravnih decenija druženja. A i on je, također, s nama, samo što je nakratko, za trenutak, skoknuo svojoj pokojnici, supruzi Idi, kao što mu je nalagala njihova velika lijepa ljubav.
A ljubav je riječ svekolikog značenja u Izetovom životu i sveukupnog iskaza u Izetovoj poeziji. S njom je počeo pjevati, s njom je proživio svoj dugi pjesnički vijek, završivši ga kako priliči velikim – s ljubavlju koja pobjeđuje smrt. Njegova je ljubav bila namijenjena mnogim. I, ne najmanje, mnogima od nas koji smo na prostorima naše nekadašnje države tražili mali prostor svoje samoće i svojih pjesama, a velika nebesa svojih zanosa, druženja i drugarstva. A onda se desi da neko ode s ove planete Zemlje na nebo i poput zvijezde kruži nad nama. Svijetao i lijep kakav je bio za života, još malo ljepši, svjetliji, ali i nedokučiviji. Umjesto na malom krajičku vlastitog polja, susrećemo se u nekim novim prostorima svemira poput dodira svjetlosti, problijeska na krilima misli, poput nesigurnog, a tako lijepog sjećanja. Sada iz minule ljubavi žubori dijalog. O lijepom. O svetom. O vječnom. O Izetu.
Dok pišem, gledam Izeta, takvog kakvog sam posljednji put vidio. U Trstu, na promociji njegove knjige na talijanskom, lani, poslije njegovog slovenskog jubileja u Ljubljani. Kao toliko puta ranije, bio je humorno neobuzdan, pjesnički zanesen, duhovit i u isti mah tako ljudski topao, tako srdačan, tako osjećajan. I sav ranjiv. Iz njegove rane navirala je krv. Vidio si je, mogao je osjetiti i još se više čuditi veličini čovjeka koji je bio ranjen. A onda, kada je govorio pjesmu, krv više nije bila krv nego pjesma. Tada shvatiš kako pjesme ne nastaju iz htijenja ili igre već iz teškog humusa ljudskog bistvovanja. I tada je došla pjesma i u pjesmi stihovi: U Sarajevu dvjestohiljada žena a nijedna ti – pjesma tako uzvišena, tako sjajna poput srebra čiste zvijezde da je odzvanjala preko plača pretvarajući suze i ranu u radost koja više ne boli nego ublažava i blagotvorno grije.
Ova je slika slična našem posljednjem susretu u njegovom domu, u Sarajevu, u slici Asima Ferhatovića, u kući koja je bila, kao i njen vlasnik, pri granatiranju Sarajeva ranjena i kasnije popravljena uz pomoć prijatelja, švicarskih pisaca. Sjedili smo za stolom da sitnih jutarnjih sati, malo smo jeli, puno pili, dok je razgovor kružio ne samo po pređenim putevima naše i naših minulih sudbina nego podjednako i po bespućima budućnosti. Izetu se ta budućnost prikazivala u prošlosti jer nije volio novo stoljeće, čak ni u datumima, pošto je sve njegovo, kao što je često ponavljao – ljubavi i pjesme – pripadalo prošlom stoljeću; i sam on bio je pjesnik tog stoljeća. Ali i likovi ljudi iz istog stoljeća koje mi je predočavao, među kojima ih je bilo mnogo nama zajedničkih, svojim su stihovima i gestama bili gosti narednog. I sam Izet, iako to njegov pogled zagledan unazad, najviše na usamljenu kuću bez gazdarice, nije htio priznati.
Umjesto te budućnosti k nama je za stol sjela žena sa slike na zidu, lijepa, dobra katolkinja, kako je u posljednje vrijeme nazivao tu jedinu ženu svog života, sjela je kao podsmijeh istinitosti Izetovih riječi i kao nijemi svjedok veze koju ni smrt nije prekinula. Tako smo sjedili utroje i viječnost se činila tako čudesno, na dohvat ruke blizu.
Na dohvat ruke mi je sada u kući Berberova grafika glave mlade djevojke u društvu Izetove pjesme Sarajevo. Oba su djela iz čuvene pjesničke i slikareve mape posvećene gradu na Miljacki ili, bolje rečeno, gradu koji je Izet nosio isto tako u srcu kao i u prezimenu. Dao sam ih skupa uokviriti i namjeravao ih pokloniti Kajetanu Koviču za njegov jubilej i radi stalne prisutnosti dvoje naših zajedničkih prijatelja: Izeta i njegove pjesme. Desilo se da je slika ostala kod mene i sada je od Kajetana sve dalje, a meni sve bliže. I zbog kiše koja šumi u toj pjesmi gotovo ista kao ona tiha Murnova podnevna kišica, kiše koja je ušla u pjesmu davno prije nesreća koje su zadesile Sarajevo i sada ih ta kiša, koja i kad pada nije prosto kiša, blagotvorno ispire. A naročito su mi bliski stihovi koji sada na toj slici tako prirodno zaljubljenički okružuju glavu lijepe djevojke. To su stihovi:
Uostalom, možda ovo i nije grad u kojem ću umrijeti,
ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsretniji
ali u kome je sve moje i gdje uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam sâm do očajanja.
Da. Umro je u svom Sarajevu. I uopće nije tako očajnički sam. Ako je nekada i bio – a pjesmi moramo vjerovati – sada sigurno nije. Kao što je sam tvrdio i kao što je već rečeno, Izet Sarajlić je pjesnik prošlog stoljeća. Onoga koje su najsnažnije obilježili ratovi, pokolji, masakri, surovosti svih vrsta, stoljeća koje je bilo, kako sada znaju reći historičari, jedno od najokrutnijih u našoj povijesti. Bosna, Izetova domovina, planula je početkom stoljeća, kada se u njoj začeo prvi svjetski rat, a bila je nova krvava bajka i potkraj vijeka. Izetovo stoljeće i njegova zemlja obilježeni su, dakle, okrutnošću i surovošću, krvlju. A on je sav pjesnik ljubavi. Njemu krv ključa od glasa, šapata, brujanja razigranog ritma glavne zapovijedi boga života: voli! Upravo ljubav, ta vječno mlada čudotvorka, bila mu je sve do poznih godina ta koja je čak i starog Izeta podmlađivala i obogaćivala nadahnućem.
Međutim, ta Izetova ljubav nije tek prosto osjećanje, to je moralni imperativ visokih zahtjeva da se voli lijepo i dobro i da se pjesmom bori za pobjedu te i takve ljubavi.
Jedna od prvih Izetovih pjesama koje su obišle svijet pjeva o vučjem ratnom vremenu i o ljubavi. To je, dakako, čuvena pjesma Rođeni dvadeset treće, strijeljani četrdeset druge:
Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi
— — — — — — — — — — — — — —
Preko njihovih strijeljanih očiju prešli su tenkovi.
— — — — — — — — — — — — — —
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
A onda užas: pjesniku jedne jedine ljubavi, ali u kojoj se grije toliko hiljada, i stotina hiljada, i miliona ljudi, zlehuda sudbina dodijelila je na kraju života proživljenog za ljubav i za pjesme novi rat, krv, smrt, razaranje. Bilo je čak gore nego ikada ranije jer je došlo neočekivano, ali utoliko surovije, od bliske bratske ruke, od komšije s kojim si još jučer dijelio i kruh, i ulicu, i nebo. Izet istrajava u opsjednutom, granatiranom, napadnutom Sarajevu, jer on je Sarajlić koji ne može izdati svoje Sarajevo, bori se za svoju pravu ravnotežu, za svoju pjesmu i za svog unuka Vladimira. Tako pobjeđuje nasilje, nestašicu, glad, metke koji te u svakom trenu mogu pogoditi – a on je i bio pogođen – sve to pobjeđuje vjerom u život i pasternakovskom posvećenošću pjesmi.
I kao što se već desilo da u njegov život uđe jedna jedina ljubav, tako je pjesnika, muškarca, čovjeka, rodoljuba s ovih naših čudnih balkanskih prostora i mislioca evropskih i svjetskih raspona u njegovom životu zadesilo više ratova. U pjesmi Ratovi u našim životima pjeva o posljednjem koji je doživio:
Marko Bašić je preturio preko glave
dva balkanska i dva svjetska rata.
Ovo mu je peti.
Meni i mom pokoljenju – drugi.
A za Vladimira
s njegovih osamnaest mjeseci
u ovom trenutku moglo bi se reći
da je čak polovicu svog života
proveo u ratu.
I ova je pjesma svojevrsno svjedočanstvo ne samo o strahotama bosanske stvarnosti proteklih godina nego i, ništa manje, o Izetovoj vjeri da sve u njegovom životu, ili gotovo sve što ga se u životu dotakne, može postati pjesma. Čini se da je to svoje uvjerenje učvršćivao i u velikom poznavanju i ljubavi prema ruskoj poeziji, kao i usmjerenošću nepresušnog izvora vlastitog nadahnuća na životni pjesnički realizam. Sam kaže da se morao braniti od pjesme da ne bi previše pisao, mada nije ni previše odabirao.
Međutim, taj njegov organski monolitni stih koji uobličuje pjesničke sentencije, iskazujući svima razumljive i do boli iznenađujuće slike naše bijede i nade, stih koji odvraća uroke zla i priziva dobre anđele ljubavi, ostaje mimo bilo kakvog pjesničkog stvaralačkog “izma” visoki spjev elementarnog lirika i autentičnog svjedoka svog vremena. Iznad brda htijenja i teorija, negiranja i divljenja, lirika Izeta Sarajlića se uzdigla do visina izražajne ljepote pjesme uz koju ljudi i stvari moraju ušutjeti. Stoga nije čudo što je ta i takva njegova pjesma žela odobravanja i oduševljenja ne samo među prijateljima i u širokom krugu domaćih čitalaca nego, ništa manje, i u mnogim evropskim gradovima, gdje je posljednjih godina života štampao svoje knjige i čitao svoje pjesme.
Rekao bih da je to bilo i zato što je Izet živio poeziju. Pjesme su stalni svjedoci njegovog života. Voljele su ga i on tu ljubav nije iznevjerio. Bile su omiljene među mnogim ljudima širom svijeta također i zato što nisu bile napisane isključivo na njegovom jeziku ili isključivo prevedene na njemački, talijanski, ruski i tako dalje, već su u biti, u najčistijem nadahnuću, bile napisane na općeljudskom jeziku, jeziku koji je Izetov osnovni organ govora i pjevanja.
Takav je bio i prema nama. Kao pjesnik, kao čovjek, jer to je kod njega nemoguće razdvajati. Davao je mnogo, a mnogi su mu uzvraćali malo. I mi smo mu vjerojatno ostali ponešto dužni. Bar za sebe mogu to reći, iako istovremeno znam i to da neće zamjeriti jer nas, kao uvijek, još i sada voli.
Sada bih na kraju morao reći: vrijeme je da zapalim cigaretu, da povučem nekoliko dimova, iako već više od dvadeset godina ne pušim, vrijeme je za čašicu dobre rakije za opomenu i za pamćenje. I u tome bi nam se sigurno pridružio i Izet, kimnuo bi glavom i uz cigaretu i piće rekao: što se tako čudno držite? Ma nije to ništa, samo sam skoknuo Mikici, zovnula me, a njoj nikada nisam mogao ništa odbiti. Pa ću poslije moći još koliko hoćete i s vama.
Zapalimo, dakle, ako ne cigaretu, onda lijepu misao za njega i popijmo samo malo, tek koliko priliči, jer to će mu biti draže nego da zaključimo s onim: vječna mu slava!
Vitez dragog izgubljenog sveta
Mirka Zogović
Iako bi se moglo mnogo toga reći, ja neću govoriti o onom privatnom, strogo ličnom, o našem dugogodišnjem i neprekidanom porodičnom prijateljstvu s Izetom Sarajlićem. Ja bih da govorim o ovom pesniku upravo kao o – prema rečima jednog italijanskog novinara –“vitezu dragog izgubljenog sveta” (Il Cavaliere del dolce mondo perduto).
Želela bih da vam kažem nekoliko reči o Izetu Sarajliću i Italiji. Ponešto bi se dalo kazati o Italiji u Sarajlićevoj poeziji i prozi, odnosno o italijanskim gradovima i italijanskim pesnicima, posebno o pesniku Alfosnu Gatu, s kojim je Sarajlić drugovao, kome je posvetio nekoliko prelepih pesama, a godine 1997, u rodnom Gatovom gradu Salernu, obelodanio i njihovu prepisku, što će potom imati velikog odjeka. Međutim, čini mi se da je neophodno govoriti upravo o mestu Izeta Sarajlića i njegovom značaju po Italiju u poslednjih sedam – osam godina. Naime, slobodno se može reći da je u poslednje vreme Sarajlić jedan od najpopularnijih, ako ne i najpopularniji strani pesnik u Italiji. Pored pesama objavljenih u novinama i časopisima, pored intervjua i raznih napisa o njemu, pored njegovih predgovora knjigama drugih pesnika, u tri poslednje godine prevedene su tri Sarajlićeve zbirke poezije: Il libro degli addii, Napulj 1998, u prevodu Silvija Ferarija; 30 Febbraio, Napulj 2000 (prevod i predgovor Silvio Ferrari) i Qualcuno ha suonato, Salerno 2001, u ediciji Poesia come pane (Poezija kao hleb), s predgovorom Eri De Luke – 150 pesama pisanih u periodu od 1948. do 2000, u prevodu (kritika kaže sjajnom) Rafaele Marcano i Sinana Gudževića. U pripremi je i četvrta knjiga, ovog puta ratna prepiska s Eri De Lukom. Godine 1997. od Fondacije-laboratorije “Mediterraneo” Sarajliću se dodeljuje tek uspostavljena nagrada “Sarajevo”. Za zbirku Qualcuno ha suonato, kao i za celokupni njegov književni rad, krajem prošle godine dobija prestižnu nagradu “Alberto Moravia”. Biva proglašen počasnim građaninom Salerna, ali ključ toga grada neće primiti, kao što ni “velikoj fešti” tim povodom, nažalost, neće prisustvovati, isto tako kao što, prvih dana maja, neće čitati svoju poeziju u Milanu, Pistoji, Napulju, Salernu i Mačerati, kako je bilo najavljeno.
Ovih poslednjih godina Sarajlić je, u društvu s Tadeušom Ruževičem, s najvećim brazilskim pesnikom Ledom Ivom, s Tomažom Salamunom, s pesnicima iz Palestine, Čilea, Ekvadora, s Matvejevićem i Gudževićem, proputovao Italiju, izuzetno uspešno recitujući i razgovarajući s publikom. O tim putovanjima postoje i anegdote koje je on pričao prijateljima. Kad je prvi put posle rata došao u Italiju, molio je – kao sin železničara – da mu organizuju projekciju Đermijevog slavnog filma Il Ferroviere, iz pedesetih godina. Ne znamo da li mu se želja ispunila, ali znamo da mu je italijanski sindikat železničara uputio poziv da letuje u Italiji. U Salernu je, vraćajući se preko glavnog trga s neke zvanične večere u društvu drugih slavnih pesnika, nekim momcima šutnuo loptu, i to očito vrlo spretno. A, otamo, kako sam Izet veli, povici: “Bravo Izet, bravo Izet!”. Osim svega ostalog, Sarajliću svoje pesme posvećuju italijanski pesnici, pa i italijanski studenti.
Italijanska kritika ga, gotovo jednodušno, proglašava jednim od najvećih živih pesnika (Pijetro Andrea Aničeli iz “Corriere del Mezzogiorno” prenosi mišljenje italijanskih književnih krugova da Sarajlić zaslužuje i Nobelovu nagradu). Kritičari ističu Sivi vikend kao prelomnu zbirku u razvoju celokupne posleratne jugoslovenske poezije, uočavaju Sarajlićevo kolebanje izmedu tradicionalnog i modernog i, istovremeno, s postmodernističkom autoironijom, prijanjanje uz proživljenu svakodnevicu... Takođe naglašavaju ko je od velikih pesnika prevodio njega, a koga je od ruskih prevodio on.
Popularnost Sarajlića kod italijanske publike jednim delom može se tumačiti i prijemčivošću i otvorenošću njegove poezije: ovaj pučki pesnik (njegov omiljeni izraz) pleni Italijane, čiji pesnici još od 1130. godine prvenstveno vode računa o formalnim aspektima poezije i čiji je poetski jezik naglašeno retorizovan.
Međutim, za italijansku publiku i italijansku književnu kritiku Izet Sarajlić je, pre svega, pesnik opsednutog Sarajeva, pesnik “grada mučenika”, koji, kako vole da ističu, on nije hteo da napusti i – pesnik opšteljudskog prijateljstva. Izet Sarajlić je glas one multikulturne i multietničke Bosne, glas otpora svim nacionalizmima, ironično-melanholični glas “viteza jednog dragog izgubljenog sveta”, pa slobodno mogu reći – glas antifašizma.
Dovoljno je pogledati teme i naslove književnih susreta na kojima je Sarajlić učestvovao: i stihom i građanski angažovanom i polemičkom rečju, pa se uveriti šta je sarajevski pesnik značio za Italiju: Poezija protiv rata – “Može li poezija spasiti svet?”, Rat i mir – Nužnost razuma, Svet: više od onoga kako nam izgleda. Uostalom, i nagrada “Moravia”, osim za književnost nagrada je i shodno i imenu koje nosi – za građansku hrabrost i angažovanost. Indikativno je da među 130 italijanskih sajtova na kojima se može čitati o Sarajliću postoji i noglobal, što je adresa prevashodno mladih, onih između 18. i 24. godine.
A šta je ta i takva Italija značila Izetu Sarajliću? Ne smemo smetnuti s uma da Sarajlić odlazi u, sad već Berluskonijevu Italiju. Ali njega poziva, nagrađuje, o njemu piše, čita ga i sluša ona druga Italija, leva, levičarska (svakako, ne mislim na leve, socijalističke vlade), rekla bih – Italija solidarnosti.
Kao odgovor na ovo pitanje neka mi posluže, doduše, bez dobijene saglasnosti samoga pesnika, nekoliki redovi iz jednog Izetovog pisma:
“...obrnite-okrenite, oni i dalje, i po svemu sudeći jedini u svijetu, protestuju protiv društva kome se danas dive čak i bivši članovi centralnog komiteta. Uopšte, iz Italije se uvijek vratim kao da je još 1951. godina i da metak koji je prošao kroz Ešino srce još ima cijenu”.
Izet Italiji – vitez dragog izgubljenog sveta, a Italija Izetu – osećanje da možda nije sve bilo uzalud!
Iako bi se moglo mnogo toga reći, ja neću govoriti o onom privatnom, strogo ličnom, o našem dugogodišnjem i neprekidanom porodičnom prijateljstvu s Izetom Sarajlićem. Ja bih da govorim o ovom pesniku upravo kao o – prema rečima jednog italijanskog novinara –“vitezu dragog izgubljenog sveta” (Il Cavaliere del dolce mondo perduto).
Želela bih da vam kažem nekoliko reči o Izetu Sarajliću i Italiji. Ponešto bi se dalo kazati o Italiji u Sarajlićevoj poeziji i prozi, odnosno o italijanskim gradovima i italijanskim pesnicima, posebno o pesniku Alfosnu Gatu, s kojim je Sarajlić drugovao, kome je posvetio nekoliko prelepih pesama, a godine 1997, u rodnom Gatovom gradu Salernu, obelodanio i njihovu prepisku, što će potom imati velikog odjeka. Međutim, čini mi se da je neophodno govoriti upravo o mestu Izeta Sarajlića i njegovom značaju po Italiju u poslednjih sedam – osam godina. Naime, slobodno se može reći da je u poslednje vreme Sarajlić jedan od najpopularnijih, ako ne i najpopularniji strani pesnik u Italiji. Pored pesama objavljenih u novinama i časopisima, pored intervjua i raznih napisa o njemu, pored njegovih predgovora knjigama drugih pesnika, u tri poslednje godine prevedene su tri Sarajlićeve zbirke poezije: Il libro degli addii, Napulj 1998, u prevodu Silvija Ferarija; 30 Febbraio, Napulj 2000 (prevod i predgovor Silvio Ferrari) i Qualcuno ha suonato, Salerno 2001, u ediciji Poesia come pane (Poezija kao hleb), s predgovorom Eri De Luke – 150 pesama pisanih u periodu od 1948. do 2000, u prevodu (kritika kaže sjajnom) Rafaele Marcano i Sinana Gudževića. U pripremi je i četvrta knjiga, ovog puta ratna prepiska s Eri De Lukom. Godine 1997. od Fondacije-laboratorije “Mediterraneo” Sarajliću se dodeljuje tek uspostavljena nagrada “Sarajevo”. Za zbirku Qualcuno ha suonato, kao i za celokupni njegov književni rad, krajem prošle godine dobija prestižnu nagradu “Alberto Moravia”. Biva proglašen počasnim građaninom Salerna, ali ključ toga grada neće primiti, kao što ni “velikoj fešti” tim povodom, nažalost, neće prisustvovati, isto tako kao što, prvih dana maja, neće čitati svoju poeziju u Milanu, Pistoji, Napulju, Salernu i Mačerati, kako je bilo najavljeno.
Ovih poslednjih godina Sarajlić je, u društvu s Tadeušom Ruževičem, s najvećim brazilskim pesnikom Ledom Ivom, s Tomažom Salamunom, s pesnicima iz Palestine, Čilea, Ekvadora, s Matvejevićem i Gudževićem, proputovao Italiju, izuzetno uspešno recitujući i razgovarajući s publikom. O tim putovanjima postoje i anegdote koje je on pričao prijateljima. Kad je prvi put posle rata došao u Italiju, molio je – kao sin železničara – da mu organizuju projekciju Đermijevog slavnog filma Il Ferroviere, iz pedesetih godina. Ne znamo da li mu se želja ispunila, ali znamo da mu je italijanski sindikat železničara uputio poziv da letuje u Italiji. U Salernu je, vraćajući se preko glavnog trga s neke zvanične večere u društvu drugih slavnih pesnika, nekim momcima šutnuo loptu, i to očito vrlo spretno. A, otamo, kako sam Izet veli, povici: “Bravo Izet, bravo Izet!”. Osim svega ostalog, Sarajliću svoje pesme posvećuju italijanski pesnici, pa i italijanski studenti.
Italijanska kritika ga, gotovo jednodušno, proglašava jednim od najvećih živih pesnika (Pijetro Andrea Aničeli iz “Corriere del Mezzogiorno” prenosi mišljenje italijanskih književnih krugova da Sarajlić zaslužuje i Nobelovu nagradu). Kritičari ističu Sivi vikend kao prelomnu zbirku u razvoju celokupne posleratne jugoslovenske poezije, uočavaju Sarajlićevo kolebanje izmedu tradicionalnog i modernog i, istovremeno, s postmodernističkom autoironijom, prijanjanje uz proživljenu svakodnevicu... Takođe naglašavaju ko je od velikih pesnika prevodio njega, a koga je od ruskih prevodio on.
Popularnost Sarajlića kod italijanske publike jednim delom može se tumačiti i prijemčivošću i otvorenošću njegove poezije: ovaj pučki pesnik (njegov omiljeni izraz) pleni Italijane, čiji pesnici još od 1130. godine prvenstveno vode računa o formalnim aspektima poezije i čiji je poetski jezik naglašeno retorizovan.
Međutim, za italijansku publiku i italijansku književnu kritiku Izet Sarajlić je, pre svega, pesnik opsednutog Sarajeva, pesnik “grada mučenika”, koji, kako vole da ističu, on nije hteo da napusti i – pesnik opšteljudskog prijateljstva. Izet Sarajlić je glas one multikulturne i multietničke Bosne, glas otpora svim nacionalizmima, ironično-melanholični glas “viteza jednog dragog izgubljenog sveta”, pa slobodno mogu reći – glas antifašizma.
Dovoljno je pogledati teme i naslove književnih susreta na kojima je Sarajlić učestvovao: i stihom i građanski angažovanom i polemičkom rečju, pa se uveriti šta je sarajevski pesnik značio za Italiju: Poezija protiv rata – “Može li poezija spasiti svet?”, Rat i mir – Nužnost razuma, Svet: više od onoga kako nam izgleda. Uostalom, i nagrada “Moravia”, osim za književnost nagrada je i shodno i imenu koje nosi – za građansku hrabrost i angažovanost. Indikativno je da među 130 italijanskih sajtova na kojima se može čitati o Sarajliću postoji i noglobal, što je adresa prevashodno mladih, onih između 18. i 24. godine.
A šta je ta i takva Italija značila Izetu Sarajliću? Ne smemo smetnuti s uma da Sarajlić odlazi u, sad već Berluskonijevu Italiju. Ali njega poziva, nagrađuje, o njemu piše, čita ga i sluša ona druga Italija, leva, levičarska (svakako, ne mislim na leve, socijalističke vlade), rekla bih – Italija solidarnosti.
Kao odgovor na ovo pitanje neka mi posluže, doduše, bez dobijene saglasnosti samoga pesnika, nekoliki redovi iz jednog Izetovog pisma:
“...obrnite-okrenite, oni i dalje, i po svemu sudeći jedini u svijetu, protestuju protiv društva kome se danas dive čak i bivši članovi centralnog komiteta. Uopšte, iz Italije se uvijek vratim kao da je još 1951. godina i da metak koji je prošao kroz Ešino srce još ima cijenu”.
Izet Italiji – vitez dragog izgubljenog sveta, a Italija Izetu – osećanje da možda nije sve bilo uzalud!
“Na zbornom mjestu ljubavi”
Hatidža Dizdarević-Krnjević
Izet Sarajlić proglasio se Don Kihotom i očajnikom “koji uprkos svemu vjeruje u pobjedu Dobrote”. Znao je cenu tog izbora. Njegovo ime, davnašnja tema naših dosetki, znači na turskom slavu i veličinu, u njegovo prezime ugrađena je imenica otmenost – saraj – deo koji se smatra osnovom iz koje je izvedeno ime Sarajeva, grada koji je on opevao i oplakao, u kojem je voleo i tugovao, trpeo zulum mahnitog nasilja zajedno s njim, bolovao i u grob legao. Sarajlićeva biografija je jedna od onih što su upisane u istoriju i književnu kulturu Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Svoje čestite i durašne sugrađane ogrnuo je toplinom ispisujući njihova imena u posvetama u danima ratne studeni i pustoši. Iz njegovih poslanica slavnim prijateljima iz velikog sveta nastanila se u gradu jedinstvena književna kolonija. Bio je on neobično bogat čovek. Čije još stihove naseljavaju prijatelji sa dalekih strana, gde još stanuje zauvek zajedno društvo mrtvih i živih pesnika, Visocki i Encensberger, Paul Vins i Brodski, Okudžava i Gudžević, Blaže Koneski i Kajetan Kovič? Gde ako ne u tim kućama od stihova? Sve ih je Sarajlić držao uza se i čuvao, jer to blago ne pada s neba niti se ti darovi kupuju, to treba zaslužiti i steći.
Znamo se, izgleda, oduvek. U danima brucoškim mi smo, skloni emocijama prema poeziji ljubavi, hrlili na književne večeri začarani lepotom njegove izabranice Ide i magijom javnih ljubavnih izjava Sarajlićevih po iskrenosti i neposrednosti, po nekoj osobenoj čednosti neuporedivih, što ni kasnije, ni u najgorim danima ratne pomame nisu izgubile ništa od one prvobitne duboke privrženosti, sve do i posle Idine smrti 1998. godine, i do razgovora s njom post mortem po kiši na groblju Lav, gde sada počivaju oboje, zajedno kao uvek. To nije “metafora”, to je činjenica.
Ko je doživeo, ne može da zaboravi večeri u ubavom gradiću Strugi i tiho pevanje i meko izgovaranje stihova one divne Ljermontovljeve balade koja je godinama bila metafora Sarajlićeve melanholije. Ritual je započinjao našim molbama, Sarajlić se branio formulom “treba mi još malo”, što se odnosilo na vino, potom bi nastupio tajac, pa glas našeg pevača da nas uvede u tišinu zvezdane noći balade koja sluti smrt.
Ovih godina zaredom umiru, u staroj zemlji Bosni i u gradu Sarajevu, slikari, književnici, novinari, režiseri, profesori, muzičari, sportisti, umiru takozvanom prirodnom smrću, što bi trebalo da znači da je ratno ubijanje bilo neprirodno, mada ga ipak i zadugo niko nije zaustavio, te je zadobilo status neke razgoropađene prirodne stihuje. I svima kao da je laknulo, a tu je bila od pomoći i ona izopačeno skrojena teorija (pripisana Andriću) o “zemlji mržnje”, zlopaka obmana, koja je našla svoje mesto i u rečniku zapadne diplomatije.
Mom školskom drugu (iz gimnazijskih dana u Prijedoru), koga više nema, Sulejmanu Grozdaniću, profesoru arapske književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, bilo je prirodno da se sažali i nad sudbinom knjiga; 1993. objavio je tekst “Knjiga, pepeo”, s jasnom asocijacijom na Danila Kiša kome je i posvećen. “Sekirljiv čovjek”, kako je govorio o sebi, opisuje žrtvovanje knjiga na čijem će se plamenu promrzli ogrejati, a zarobljen zapravo željom da pepeo preda vodi, “da duh knjige spokojno otplovi do neke daleke doline mira” i tu ponovo oživi, ili da pepeo saspe u urnu i na njoj napiše sve podatke, ime pisca i naslov, mesto i vreme spaljivanja. Nije se ogrejao, niti je mogao da prežali.
“Sekirljiv” je bio, to jest duševan i moralno osetljiv i Izet Sarajlić. Kad se danas pročitaju njegove knjige stihova i lirske proze, kao grad stoje dve institucije, ljubav i prijateljstvo, što nisu samo “teme”, već pre i poviše svega, dva načela i dve vrednosti života, inače ih ne bi bilo ni u poeziji. Bio je veran toj humanoj religiji svim svojim bićem i u svim nesrećama, i do poslednjeg daha znao je da čuva i brani to veliko dobro svoje prirode i svog života. Sve su njegove milošte bile autentične i pristupačne svačijem osećanju. Nije bio ravnodušan prema kritici nesklonoj njegovoj poetici, ali pesnički rukopis nije menjao ni primeravao modernom uzoru ili modi. Stihovima su vladali oni isti izvorni zakoni dobrote i družbe među ljudima koji upravljaju uljuđenim životom.
“Samo rat ne zvoni
kad ulazi u domove ljudi.
Uđe kao da je to njegovo pravo.”
(“Neko je zvonio”, 1965)
Drugi svetski rat unesrećio je sve, pa i njegovu porodicu i mladost ne samo jednog naraštaja. Sarajlić nije bio čovek koji bi potražio mir u zaboravu, naprotiv, pamćenje je trebalo da sačuva istinu o zlu koje je pohod fašizma naneo ideji čovečnosti i životu samom. I svoje najbolje intimističke ispovesti položio je na tamni fon tragedije onih što su “Rođeni dvadeset treće, streljani četrdeset druge” i time svoju ličnu sreću zauvek spojio sa sudbinama žrtava, njihovu patnju prihvatio kao svoju, rasporedio svoju ljubav na svakog od njih, bez traga pretvaranja, s bolno iskrenim čovekoljubljem. Takav je bio on, nikad ravnodušan.
Proleće 1992. početak je poslednje decenije Sarajlićevog života koja se zatvorila sedamdesetim rođendanom, desetogodišnjicom od početka rata i nagradom koja mu je tom prilikom pripala. Aprila 1992. Sarajevo je postalo veliki trg prvih i potonjih žrtava masovnog umorstva kakvo svet nije video.
Kad se još nije ni slutila dužina trajanja zlostavljanja, pojavila se Sarajevska ratna zbirka Izeta Sarajlića, prva knjiga poezije (nastala u prva tri meseca rata) objavljena avgusta 1992. u Sarajevu, a potom u Ljubljani (1993, 1994) i u Beogradu u izdanju nezavisnog Radia B92 (1994). Dopunjeno izdanje štampano je 1995. i korespondira, tematski i značenjski, sa narednom zbirkom Knjiga oproštajâiz 1996. Pesme tih ratnih i poratnih zbirki, delom nekrologijum, sastavljaju dramatičnu istorijsku i ljudsku priču u kojoj se Sarajlić oprostio od dragih ljudi s obe strane života, i sve što je voleo i što mu je ispunjavalo život a što je rat zdrobio, ispratio je strofama žalosnim i rečima zahvalnosti. Ali postoji i drugi plan, postupak kad je čovek velikog srca stavio tačku i podvukao crtu, razlučio dobro od zla. Ispred crte ostali su oni koji su u teškim vremenima proneverili pojam prijateljstva i moralnih normi i pokazali da više ne zaslužuju dobru reč. Doživeo je poniženje pravog ropstva i smrt slobode, razorenje svih ljudskih zakona za koje je verovao da su neprikosnoveni, video je sve svetinje koje je murtat-tabor bacio pod noge, i sve to što spada u istoriju beščašća odbacio je na tu stranu. Sarajlić je imao snage da sirovu i čemernu istinu glasno artikuliše i učini kraj i ličnim zabludama o postojanosti instituta prijateljstva, o praštanju koje bi trebalo samo da zakloni nepopravljive etičke i ljudske prestupe. I to je bio mučan i častan čin samooslobađanja. Logikom tog postupka, stihovi Sarajlićevi vratili su red u pojmovnik izvornih vrednosti na kojima se drži uljuđen poredak, a svemu što tome protuslovi nije priznao pravo na postojanje. Na vreme, s gorčinom ali bez žaljenja, odbio je od sebe sve propovednike mržnje i deoba kojima je nekada poklonio poverenje, oprostio se s njima trpkom ironičnom rečju, poimenice. Postoji, međutim, u toj mračnoj slici jedan izuzetak, molitva upisana u drugo izdanje Sarajevske ratne zbirke pod naslovom “Tražim pomilovanje”:
Zbog zlata njene poezije,
zbog starog prijateljstva,
tražim pomilovanje
za obmanutu rabu božju Desanku
koja je do kraja ostala da sjedi u prvom redu
i da aplaudira ubicama
I to je mogao da napiše Izet Sarajlić, s mirom, na visini svog ljudskog integriteta, čistih ruku i obraza. I to je ta bitna, izvorno plemenita crta njegova.
Davne 1955. objavio je čuvenu pesmu “Posveta” svojoj jedinoj ljubavi. Posle njene smrti i nakon više od četrdeset godina, taj glas prihvatio je teško bolestan i ugašenog vida pesnik Husein Tahmiščić, kome je u tom času bila ostala još godina i po života. Napisao je “Posvetu” Idi Kalaš Sarajlić kao uvod u čitanje Sarajlićeve knjige 30. februar (1998). Književna finoća toga teksta, prijateljska a uzdržljiva emocija, mera u svemu rečenom, sačuvali su dostojanstvo imena ljubavi u jedinstvenom opisu doma Sarajlića u kojem ona vlada. Poslednja rečenica Tahmiščićeve “Posvete” glasi: “Hoću da verujem kako će jednog dana u ovaj grad doći ljudi koji će bez ostatka shvatiti smisao ljubavi i podići joj spomenik”.
Ako je neko za vremena otkrio značaj kulture ljubavi, otkrio je Izet Sarajlić. To je temelj na kojem je on sagradio sve i u životu i u umetnosti, i sve što je nesebično predavao drugima. Branio je to dobro sa strašću i uporstvom pred kojima se treba pokloniti.
“Sad nek spavaju svi naši mili i besmrtni”.
(“Sarajevo”, 1961)
Izet Sarajlić proglasio se Don Kihotom i očajnikom “koji uprkos svemu vjeruje u pobjedu Dobrote”. Znao je cenu tog izbora. Njegovo ime, davnašnja tema naših dosetki, znači na turskom slavu i veličinu, u njegovo prezime ugrađena je imenica otmenost – saraj – deo koji se smatra osnovom iz koje je izvedeno ime Sarajeva, grada koji je on opevao i oplakao, u kojem je voleo i tugovao, trpeo zulum mahnitog nasilja zajedno s njim, bolovao i u grob legao. Sarajlićeva biografija je jedna od onih što su upisane u istoriju i književnu kulturu Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Svoje čestite i durašne sugrađane ogrnuo je toplinom ispisujući njihova imena u posvetama u danima ratne studeni i pustoši. Iz njegovih poslanica slavnim prijateljima iz velikog sveta nastanila se u gradu jedinstvena književna kolonija. Bio je on neobično bogat čovek. Čije još stihove naseljavaju prijatelji sa dalekih strana, gde još stanuje zauvek zajedno društvo mrtvih i živih pesnika, Visocki i Encensberger, Paul Vins i Brodski, Okudžava i Gudžević, Blaže Koneski i Kajetan Kovič? Gde ako ne u tim kućama od stihova? Sve ih je Sarajlić držao uza se i čuvao, jer to blago ne pada s neba niti se ti darovi kupuju, to treba zaslužiti i steći.
Znamo se, izgleda, oduvek. U danima brucoškim mi smo, skloni emocijama prema poeziji ljubavi, hrlili na književne večeri začarani lepotom njegove izabranice Ide i magijom javnih ljubavnih izjava Sarajlićevih po iskrenosti i neposrednosti, po nekoj osobenoj čednosti neuporedivih, što ni kasnije, ni u najgorim danima ratne pomame nisu izgubile ništa od one prvobitne duboke privrženosti, sve do i posle Idine smrti 1998. godine, i do razgovora s njom post mortem po kiši na groblju Lav, gde sada počivaju oboje, zajedno kao uvek. To nije “metafora”, to je činjenica.
Ko je doživeo, ne može da zaboravi večeri u ubavom gradiću Strugi i tiho pevanje i meko izgovaranje stihova one divne Ljermontovljeve balade koja je godinama bila metafora Sarajlićeve melanholije. Ritual je započinjao našim molbama, Sarajlić se branio formulom “treba mi još malo”, što se odnosilo na vino, potom bi nastupio tajac, pa glas našeg pevača da nas uvede u tišinu zvezdane noći balade koja sluti smrt.
Ovih godina zaredom umiru, u staroj zemlji Bosni i u gradu Sarajevu, slikari, književnici, novinari, režiseri, profesori, muzičari, sportisti, umiru takozvanom prirodnom smrću, što bi trebalo da znači da je ratno ubijanje bilo neprirodno, mada ga ipak i zadugo niko nije zaustavio, te je zadobilo status neke razgoropađene prirodne stihuje. I svima kao da je laknulo, a tu je bila od pomoći i ona izopačeno skrojena teorija (pripisana Andriću) o “zemlji mržnje”, zlopaka obmana, koja je našla svoje mesto i u rečniku zapadne diplomatije.
Mom školskom drugu (iz gimnazijskih dana u Prijedoru), koga više nema, Sulejmanu Grozdaniću, profesoru arapske književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, bilo je prirodno da se sažali i nad sudbinom knjiga; 1993. objavio je tekst “Knjiga, pepeo”, s jasnom asocijacijom na Danila Kiša kome je i posvećen. “Sekirljiv čovjek”, kako je govorio o sebi, opisuje žrtvovanje knjiga na čijem će se plamenu promrzli ogrejati, a zarobljen zapravo željom da pepeo preda vodi, “da duh knjige spokojno otplovi do neke daleke doline mira” i tu ponovo oživi, ili da pepeo saspe u urnu i na njoj napiše sve podatke, ime pisca i naslov, mesto i vreme spaljivanja. Nije se ogrejao, niti je mogao da prežali.
“Sekirljiv” je bio, to jest duševan i moralno osetljiv i Izet Sarajlić. Kad se danas pročitaju njegove knjige stihova i lirske proze, kao grad stoje dve institucije, ljubav i prijateljstvo, što nisu samo “teme”, već pre i poviše svega, dva načela i dve vrednosti života, inače ih ne bi bilo ni u poeziji. Bio je veran toj humanoj religiji svim svojim bićem i u svim nesrećama, i do poslednjeg daha znao je da čuva i brani to veliko dobro svoje prirode i svog života. Sve su njegove milošte bile autentične i pristupačne svačijem osećanju. Nije bio ravnodušan prema kritici nesklonoj njegovoj poetici, ali pesnički rukopis nije menjao ni primeravao modernom uzoru ili modi. Stihovima su vladali oni isti izvorni zakoni dobrote i družbe među ljudima koji upravljaju uljuđenim životom.
“Samo rat ne zvoni
kad ulazi u domove ljudi.
Uđe kao da je to njegovo pravo.”
(“Neko je zvonio”, 1965)
Drugi svetski rat unesrećio je sve, pa i njegovu porodicu i mladost ne samo jednog naraštaja. Sarajlić nije bio čovek koji bi potražio mir u zaboravu, naprotiv, pamćenje je trebalo da sačuva istinu o zlu koje je pohod fašizma naneo ideji čovečnosti i životu samom. I svoje najbolje intimističke ispovesti položio je na tamni fon tragedije onih što su “Rođeni dvadeset treće, streljani četrdeset druge” i time svoju ličnu sreću zauvek spojio sa sudbinama žrtava, njihovu patnju prihvatio kao svoju, rasporedio svoju ljubav na svakog od njih, bez traga pretvaranja, s bolno iskrenim čovekoljubljem. Takav je bio on, nikad ravnodušan.
Proleće 1992. početak je poslednje decenije Sarajlićevog života koja se zatvorila sedamdesetim rođendanom, desetogodišnjicom od početka rata i nagradom koja mu je tom prilikom pripala. Aprila 1992. Sarajevo je postalo veliki trg prvih i potonjih žrtava masovnog umorstva kakvo svet nije video.
Kad se još nije ni slutila dužina trajanja zlostavljanja, pojavila se Sarajevska ratna zbirka Izeta Sarajlića, prva knjiga poezije (nastala u prva tri meseca rata) objavljena avgusta 1992. u Sarajevu, a potom u Ljubljani (1993, 1994) i u Beogradu u izdanju nezavisnog Radia B92 (1994). Dopunjeno izdanje štampano je 1995. i korespondira, tematski i značenjski, sa narednom zbirkom Knjiga oproštajâiz 1996. Pesme tih ratnih i poratnih zbirki, delom nekrologijum, sastavljaju dramatičnu istorijsku i ljudsku priču u kojoj se Sarajlić oprostio od dragih ljudi s obe strane života, i sve što je voleo i što mu je ispunjavalo život a što je rat zdrobio, ispratio je strofama žalosnim i rečima zahvalnosti. Ali postoji i drugi plan, postupak kad je čovek velikog srca stavio tačku i podvukao crtu, razlučio dobro od zla. Ispred crte ostali su oni koji su u teškim vremenima proneverili pojam prijateljstva i moralnih normi i pokazali da više ne zaslužuju dobru reč. Doživeo je poniženje pravog ropstva i smrt slobode, razorenje svih ljudskih zakona za koje je verovao da su neprikosnoveni, video je sve svetinje koje je murtat-tabor bacio pod noge, i sve to što spada u istoriju beščašća odbacio je na tu stranu. Sarajlić je imao snage da sirovu i čemernu istinu glasno artikuliše i učini kraj i ličnim zabludama o postojanosti instituta prijateljstva, o praštanju koje bi trebalo samo da zakloni nepopravljive etičke i ljudske prestupe. I to je bio mučan i častan čin samooslobađanja. Logikom tog postupka, stihovi Sarajlićevi vratili su red u pojmovnik izvornih vrednosti na kojima se drži uljuđen poredak, a svemu što tome protuslovi nije priznao pravo na postojanje. Na vreme, s gorčinom ali bez žaljenja, odbio je od sebe sve propovednike mržnje i deoba kojima je nekada poklonio poverenje, oprostio se s njima trpkom ironičnom rečju, poimenice. Postoji, međutim, u toj mračnoj slici jedan izuzetak, molitva upisana u drugo izdanje Sarajevske ratne zbirke pod naslovom “Tražim pomilovanje”:
Zbog zlata njene poezije,
zbog starog prijateljstva,
tražim pomilovanje
za obmanutu rabu božju Desanku
koja je do kraja ostala da sjedi u prvom redu
i da aplaudira ubicama
I to je mogao da napiše Izet Sarajlić, s mirom, na visini svog ljudskog integriteta, čistih ruku i obraza. I to je ta bitna, izvorno plemenita crta njegova.
Davne 1955. objavio je čuvenu pesmu “Posveta” svojoj jedinoj ljubavi. Posle njene smrti i nakon više od četrdeset godina, taj glas prihvatio je teško bolestan i ugašenog vida pesnik Husein Tahmiščić, kome je u tom času bila ostala još godina i po života. Napisao je “Posvetu” Idi Kalaš Sarajlić kao uvod u čitanje Sarajlićeve knjige 30. februar (1998). Književna finoća toga teksta, prijateljska a uzdržljiva emocija, mera u svemu rečenom, sačuvali su dostojanstvo imena ljubavi u jedinstvenom opisu doma Sarajlića u kojem ona vlada. Poslednja rečenica Tahmiščićeve “Posvete” glasi: “Hoću da verujem kako će jednog dana u ovaj grad doći ljudi koji će bez ostatka shvatiti smisao ljubavi i podići joj spomenik”.
Ako je neko za vremena otkrio značaj kulture ljubavi, otkrio je Izet Sarajlić. To je temelj na kojem je on sagradio sve i u životu i u umetnosti, i sve što je nesebično predavao drugima. Branio je to dobro sa strašću i uporstvom pred kojima se treba pokloniti.
“Sad nek spavaju svi naši mili i besmrtni”.
(“Sarajevo”, 1961)
Izetu Sarajliću u čast i pomen
Filip David
Izeta Sarajlića sam sretao u Beogradu i pre svih ovih naših ratova, ali sam ga stvarno upoznao tek kada sam, neposredno po kraju opsade Sarajeva, došao u Sarajevo zajedno sa Mirkom Kovačem da održimo književno veče i pozdravimo naše sarajevske prijatelje. U prepunom Kamernom teatru, ustao je Izet i obratio se prisutnima: "Dozvolite da se poklonim našim gostima koji su toliko učinili za Sarajevo!" Osetio sam tada stid, veliki stid jer sam mislio tada, kao što mislim i sada da smo morali, da smo bili obavezni da za Sarajevo učinimo više, mnogo više, i to sam glasno rekao.
Našli smo se kasnije za večerom. Izet se raspitivao za svoje beogradske poznanike, nekadašnje prijatelje. I tada sam razumeo da su njegove reči zahvalnosti iskazane Kovaču i meni, istovremeno izražavale razočarenje u one koji su prijateljstvo, dugogodišnje prijateljstvo izdali, a to je ponekad velika, najveća izdaja, ova izdaja prijateljstva. Izet je nosio tu neprebolnu ranu, tu duboku tugu koja je išla podruku sa njegovom opijenošću životom, divnim pesništvom, u šta sam se proteklih nekoliko godina mogao uveriti jer je nas nove prijatelje, goste iz Beograda i sa drugih strana, sačekivao, provodio sa nama nezaboravne večernje časove uz inspirativan razgovor o pisanju, recitovanje svojih i tuđih stihova, uz čašu vina, pesmu, priče o proteklim i sadašnjim danima.
Ponovo prelistavajući Izetove pesničke zbirke prisećam se ovih nezaboravnih susreta, njegove iskrene ljubavi i topline, očaravajuće, iskrene nostalgije za onima koje je voleo i kojih više nema, za izgubljenim iluzijama. U prijateljstvo, kao i u poeziju unosio je čitavog sebe. Zato je i bio pravi prijatelj i veliki pesnik.
Izeta Sarajlića sam sretao u Beogradu i pre svih ovih naših ratova, ali sam ga stvarno upoznao tek kada sam, neposredno po kraju opsade Sarajeva, došao u Sarajevo zajedno sa Mirkom Kovačem da održimo književno veče i pozdravimo naše sarajevske prijatelje. U prepunom Kamernom teatru, ustao je Izet i obratio se prisutnima: "Dozvolite da se poklonim našim gostima koji su toliko učinili za Sarajevo!" Osetio sam tada stid, veliki stid jer sam mislio tada, kao što mislim i sada da smo morali, da smo bili obavezni da za Sarajevo učinimo više, mnogo više, i to sam glasno rekao.
Našli smo se kasnije za večerom. Izet se raspitivao za svoje beogradske poznanike, nekadašnje prijatelje. I tada sam razumeo da su njegove reči zahvalnosti iskazane Kovaču i meni, istovremeno izražavale razočarenje u one koji su prijateljstvo, dugogodišnje prijateljstvo izdali, a to je ponekad velika, najveća izdaja, ova izdaja prijateljstva. Izet je nosio tu neprebolnu ranu, tu duboku tugu koja je išla podruku sa njegovom opijenošću životom, divnim pesništvom, u šta sam se proteklih nekoliko godina mogao uveriti jer je nas nove prijatelje, goste iz Beograda i sa drugih strana, sačekivao, provodio sa nama nezaboravne večernje časove uz inspirativan razgovor o pisanju, recitovanje svojih i tuđih stihova, uz čašu vina, pesmu, priče o proteklim i sadašnjim danima.
Ponovo prelistavajući Izetove pesničke zbirke prisećam se ovih nezaboravnih susreta, njegove iskrene ljubavi i topline, očaravajuće, iskrene nostalgije za onima koje je voleo i kojih više nema, za izgubljenim iluzijama. U prijateljstvo, kao i u poeziju unosio je čitavog sebe. Zato je i bio pravi prijatelj i veliki pesnik.
Razmjena ljubavi na ivici ponora
Emanuele Trevi
U svakoj važnoj stvari u životu, uključujući i smrt, osjeti se postojanje koincidencije: početkom maja napustio nas je Izet Sarajlić, “čovjek anđeoski i tvrd”, kao što ga je jednom prilikom definisao prijatelj Alfonso Gatto, veliki pjesnik skoro nobelovac i “sentimentalni hroničar” Sarajeva od pedesetih godina do juče. A baš mjesec dana ranije bila je desetogodišnjica početka srpske opsade bosanskog glavnog grada, “našeg tihog velegradića”, kako ga naziva Sarajlić u jednoj pjesmi iz šezdesetih godina, čiji je otpor trajao, uz indiferentnost i nesporazume cijelog Zapada, duže od tri godine, žalosno obarajući rekord Lenjingrada iz Drugog svjetskog rata. Kao što mnogi nisu razumjeli a često i dalje ne razumiju ili neće da razumiju, ta preduga tragedija je bila takođe (uz mnoge sramote i dvoličnost koje su je obilježile) i posljednja stranica evropskog antifašizma u dvadesetom vijeku.
Nekada bi se, po nekoj vrsti jezičko-emotivnog automatizma, možda moglo napisati i “slavna stranica” ili nešto tako retoričko-opominjuće. Mi danas znamo da nikada nije postojala stvarna istorijska “slava”.
Kao što je ispričao galicijski romansijer Javier Cercas u prelijepoj knjizi (možda bi se dopala i nepovjerljivom Sarajliću), Vojnici Salamine (Guanda), istorija je zapravo mjesto u kome čast i pravda padaju na slaba pleća nesvjesnih ljudi, koji su se tu slučajno zatekli, i koji bi se od srca smijali ako bi ih, nakon svega, neko nazvao “herojima”.
Dok su Milošević, Karadžić i njihovi mračni saučesnici i sljedbenici pokušavali izvršiti urbicid, Sarajlić je ostao tamo, u gradu koji je uvijek bio njegov iako je rođen, 1930., u Doboju, mnogo sjevernije. Kao što je napisao Sinan Gudžević, “velegradić” je bio upisan kao pečat sudbine u samo Izetovo prezime - očigledno turskog porijekla. U jeziku nekadašnjih osmanskih vladara, riječ koja označava građanina Sarajeva je upravo Sarajly. I pored svog muslimanskog porijekla, Izet je bio čovjek potpuno oslobođen bilo koje religije i kulta kolektivnog identiteta. Druge su bile, dublje i potrebnije, njegove veze: ljubav i prijateljstvo koje može biti intenzivno koliko i ljubav; skrivena sreća u prevojima svakodnevnog života; i naravno, poezija, svakodnevno vježbanje slobode, pamćenja, pažnje prema bližnjima, ironije i melanholije. Izet je naime bio čovjek pravednik jednostavno stoga što je ono što je pisao i govorio proizlazilo izravno iz onoga što je bio, što je uvijek nastavljao biti: individua sa svojim privatnim i neotuđivim kriterijima za istinu. Omiljena meta svih tipova snajperista.
Pored prijateljstva sa Alfonsom Gattom, Izet je do posljdenjeg pleo gustu mrežu prijateljstava u Italiji, posebno zadnjih godina. Posljedni rad kome se posvetio je dopisivanje sa Erri De Lucom. Njegova sestra Raza je prevodila na srpskohrvatski Collodia i mnoge druge italijanske pisce. Izet je govorio italijanski kao čovjek Istoka, efikasno, osvajajuće, pun dosjetki i prefinjenih izraza. Ima kompleksnih iskustava u životu čovjeka kao što je Izet: stvari koje se skrivaju iza svojih suprotnosti. Godine 1942. italijanski crnokošuljaši su mu strijeljali brata Ešu, skojevca. Kao Pasolini, i Izet je natovario na svoja pleća sjenu brata ubijenog prije no što je mogao upoznati brojne životne radosti, onemogućen da voli, da ima djecu, da ostari.
Mnoge italijanske prijatelje ovih godina, Izet je stekao ljeta 1997, tačno dvije godine nakon okončanja opsade Sarajeva. Fondacija Alberto Moravia organizirala je neku vrstu delegacije italijanskih umjetnika, pisaca, novinara, za putovanje u Sarajevo preko Mostara. Predvođeni Toni Maraini i Predragom Matvejevićem (koji je u Mostaru rođen i odrastao), ova bizarna italijanska patrola bila je sasvim neformalnog karaktera, a ni program putovanja, s iznenađenjima i lošim cestama, takođe.
U Mostaru, na strmim obalama Neretve, prisustvovali smo osobito dirljivoj cerimoniji: s kompliciranim sistemom dizalica, vojnici Ujedinjenih nacija vadili su iz rijeke jedan veliki kamen srednovjekovnog mosta, elegantnog i lakog, koga je 1993. srušila hrvatska artiljerija. Ostavivši za sobom Mostar i Hercegovinu, nastavili smo putem prema Bosni, koji jednim svojim dijelom slijedi Neretvu u pejzažu iz Chanson de Roland i gdje je Tito, puno godina prije, doveo do očajanja nacističke okupacione trupe. I tako, stigli smo u Sarajevo, u sjedište Kruga 99, ponosno multietničkog kulturnog udruženja koje se brinulo o našem boravku. Bilo je teško ne primijetiti odmah Izeta. Bio je ironičan, ljubazan, kao da sve nas poznaje već odavno. Osim toga, kao što sam rekao, govorio je italijanski gotovo savršeno. Zabavljao ga je moj neuredni izgled i u jednom momentu me upitao jesam li fricchettone (hipi) - riječ koju godinama nisam čuo. Dok smo sjedili i razgovarali, nisam znao da je taj simpatični gospodin sijede kose veliki pjesnik, niti da je čovjek koji je praktično, na pragu starosti, izgubio sve.
Za vrijeme rata umrle su od patnji njegove dvije sestre, Nina i Raza, koja je pod granatama još radila na prijevodu Malerbine Plave planete. A onda, voljena žena, kojoj je posvetio najosjećajnije i najdirljivije stihove. Kada sam pročitao Izetove pjesme posvećene umrloj ženi, pomalo su me podsjetile na Satura Montalea: nemoguć razgovor, svjesno nemoguć ali ništa manje potreban, ništa manje istinit.
Onog jutra, Izet mi je ispričao jednu dogodovštinu iz vremena opsade, smiješnu i užasnu istovremeno. Za vrijeme bombardovanja, jedna srpska granata direktno je pogodila njegovu biblioteku, i uništila ili razbacala stotine knjiga. Kad je granatiranje prošlo, pokušao je sve to srediti i spasiti što se spasiti moglo, zapela mu je za nogu jedna stara zbirka pjesama sa prijateljskom posvetom. Uzme je u ruku i - ko je autor? Onaj isti koji je sad odlučio da poravna Sarajevo stalnim granatiranjem, šef snajperista koji su nišanili u dječije glave, teoretičar etničkog čišćenja u Bosni: Radovan Karadžić lično... Krajnje loš pjesnik - dodaje odmah Izet - autor mrtvorođenih nadrealističkih splačina. Pa duhovito dodade: “da smo možda više držali do njega, da smo mu napisali koju recenziju... “ Zatim smo zabave radi zamišljali kakva bi bila sudbina pjesnika teoretičara genocida da je kojim slučajem živio u Italiji, bez mogućnosti da se ratom sveti za potcijenjeni talenat.
Mnogi italijanski pisci “desničari” - govorili smo mi - manje opasni od Karadžića, zasnovali su svoju mitologiju mržnje, zamišljajući kako je decenijama vladajuća “komunistička” kultura onemogućila njihovu darovitost. Frustrirani književnik, zaključismo, najopasnije je stvorenje - kao Neron u Quo vadis.
Naši novi prijatelji iz Kruga 99 poklonili su nam toga dana poster živih boja. Vrlo upečatljivo naslikanu kartu Sarajeva pod opsadom. Uz crvenu crtu naslika ogromni artiljerijski arsenal srpskih destruktivnih snaga: haubice, minobacači, tenkovi. Grad je, dvije godine nakon završetka tog užasa, još uvijek pokazivao tragove razaranja. Na poznatoj “snajper aveniji” neboder Oslobođenja, lista koji je uprkos svemu svakodnevno izlazio za vrijeme opsade, gomila je ruševina, slično nekoj apokaliptičkoj slici Bilala. Ali redakcija je bila i dalje tamo. Očekivao nas je i general Jovan Divjak, glavni komandant odbrane Sarajeva. Kao što mu ime govori, kod nas bi bio Giovanni a u Hrvatskoj Ivan, Divjak je Srbin:
sklon cvijetnim metaforama, predstavio nam se kao “srpsko cvijeće” izniklo u “muslimanskom vrtu”, u Sarajevu, dakle, gdje nije rođen, ali u kome je živio trideset godina, oženio se i izrodio dva sina, koji su sa svoje strane zasnovali etnički mješovite porodice.
Ima jedna lijepa Izetova poezija napisana 1994, Posljednji tango u Sarajevu, u kojoj general, po povratku sa prve linije (to se vidi po njegovim čizmama) poziva pjesnikovu ženu na ples tokom nevjerovatne proslave 8. marta ujutro. U strašnom slučaju srpskog osvajanja Sarajeva, ljudi kao Izet i Divjak platili bi naveću cijenu: pjesnik i vojnik, u stanju da se pobune protiv zločinačke ludosti pripadanja, kulta porijekla i identiteta - kulta koji je uvijek intimno fašistički, bilo da se kuha u sosu srpskom, hrvatskom, padanskom, baskijskom, korzikanskom, tirolskom...
Nema Sarajlije koji ne zna neku Izetovu pjesmu, ili neki poduhvat Divjaka, koji je stavljao život na kocku svake noći da bi svojim smrznutim vojnicima u rovovima odnio gutljaj rakije ili vlažnu kutiju cigareta. Godine 1997, iako je uspješnom akcijom oslobodio Aliju Izetbegovića iz srpskih ruku, Divjak je bio gospodin u civilu, nakon što ga je nova bosanska vlada brzopleto penzionisala. Odveo nas je na nekadašnju liniju fronta na Jevrejskom groblju. Pazeći, u strahu od mina, da ne stanemo nogom izvan uske staze, našli smo se pred velikim spomenikom i Erri De Luca, jedini od nas koji je znao hebrejski, pročitao nam je natpis - Blagoslovljen sud istine. Već te 1997. godine na sarajevskim brežuljcima ratni profiteri su počeli otvarati hotele i restorane. Ali, grad kopile, mjesto kontaminacije i čupanja iz korijena, vrelo konfuzije rasa i sudbina, bio je spašen.
Jevrejsko groblje me je podsjetilo na poznati tekst Ive Andrića, Pismo 1920. Junak priče je jevrejski ljekar, Max Levenfeld, sin Bečlije i Tršćanke, rođen i odrastao u Sarajevu. Levenfeld nakon prvog svjetskog rata odlučuje da se preseli u Pariz, a 1938. gine u republikanskoj armiji u Španiji. Pismo koje predstavlja većinu priče upućeno je prijatelju iz gimnazijskih dana i objašnjava razloge koji su ga naveli da ode iz Bosne i da sebe prepoznau latinskoj izreci non est salus nisi in fuga. Levenfeldu je bilo nemoguće, iako je volio svoj rodni grad, živjeti zajedno sa mržnjom. Bosna je, piše Andrićev junak, “zemlja mržnje”.
Kao i svaki autentični antropološki pesimizam, i Andrićev proizvodi neopozive sentence. Priča je objavljena 1946 - a ko bi 1997. mogao reći da je Andrić, doktor Levenfeld, u krivu? Ni Izet ne bi mogao, vjerovatno, ni general Divjak, ni hiljade humanitaraca iz cijele Evrope koji su od 1992. išli širom Bosne noseći hranu i lijekove, niti malobrojni zapadni umjetnici i intelektualci koji su bili u stanju da otvore oči, da ih otvore drugima...
Pa ipak, čitajući posljednju Izetovu knjigu prevedenu na italijanski, Qualcuno ha suonato, shvatam da na svijetu ima i nešto još dublje i šire i nepredvidljivije od ideja: život pojedinaca, njihova sposobnost da pruže otpor, da uzmišljaju, manipuliraju podatke iz doživljenog i sadržaja sudbine, pretvarajući ih u priliku za poeziju. Erri De Luca je napisao da je Izet znao izgovoriti riječ “komunizam” “bez prizvuka napadanja ili slavljenja, bez zvanične verzije, kao što se izgovara riječ kiša, sandala, balkon”. Uostalom, napisao je u jednoj svojoj pjesmi: ko je najviše patio u realnom komunizmu / su upravo komunisti: za njih je izumljena Kolyma. I sa istom je prirodnošću, kao kod riječi komunizam, pretpostavljam, Izet mislio i riječ bosanski, i toponim Sarajevo, i brojna druga imena ljudi, mjesta, umjetničkih djela kojima su prepuni njegovi stihovi. Biti slobodan čovjek, zaljubljeni muž, nepopravljivo kasniti, biti otac koji drhti nad povišenom temperaturom kćerke, biti umjetnik ljubitelj Tolstoja i Italijanskog čuda, to je sve ono čime je Izet, potezom dugim čitav jedan život, izbjegao neopozivu presudu doktora Levenfelda. Nije hranio mržnjom ono dobro u sebi. U njegovoj poeziji, tako kolokvijalnoj i opuštenoj, nazire se autoportret čovjeka sposobnog da se zadovolji “malim”. Za to “malo” bio je u stanju platiti strašnu cijenu, nemoguću otkupninu. Sudbina je htjela da gradi svoju kolibu od slame, iz dana u dan, na rubu ponora. Siguran sam da bi veličinu duha zbog koje ga se danas sjećamo i odajemo mu počast, vrlo rado zamijenio za jedno veče sa prijateljima, šetnju pored Miljacke, pregršt uspjelih stihova. Upravo to i jeste veličina duha: nešto što ne znamo pouzdano da li imamo. Spontana koliko i savršena (jednom riječu pjesnička) identifikacija sa svim onim što se voljelo, nadalo, oplakivalo: do posljednjeg daha.
Il Manifesto, 14.5.2002
U svakoj važnoj stvari u životu, uključujući i smrt, osjeti se postojanje koincidencije: početkom maja napustio nas je Izet Sarajlić, “čovjek anđeoski i tvrd”, kao što ga je jednom prilikom definisao prijatelj Alfonso Gatto, veliki pjesnik skoro nobelovac i “sentimentalni hroničar” Sarajeva od pedesetih godina do juče. A baš mjesec dana ranije bila je desetogodišnjica početka srpske opsade bosanskog glavnog grada, “našeg tihog velegradića”, kako ga naziva Sarajlić u jednoj pjesmi iz šezdesetih godina, čiji je otpor trajao, uz indiferentnost i nesporazume cijelog Zapada, duže od tri godine, žalosno obarajući rekord Lenjingrada iz Drugog svjetskog rata. Kao što mnogi nisu razumjeli a često i dalje ne razumiju ili neće da razumiju, ta preduga tragedija je bila takođe (uz mnoge sramote i dvoličnost koje su je obilježile) i posljednja stranica evropskog antifašizma u dvadesetom vijeku.
Nekada bi se, po nekoj vrsti jezičko-emotivnog automatizma, možda moglo napisati i “slavna stranica” ili nešto tako retoričko-opominjuće. Mi danas znamo da nikada nije postojala stvarna istorijska “slava”.
Kao što je ispričao galicijski romansijer Javier Cercas u prelijepoj knjizi (možda bi se dopala i nepovjerljivom Sarajliću), Vojnici Salamine (Guanda), istorija je zapravo mjesto u kome čast i pravda padaju na slaba pleća nesvjesnih ljudi, koji su se tu slučajno zatekli, i koji bi se od srca smijali ako bi ih, nakon svega, neko nazvao “herojima”.
Dok su Milošević, Karadžić i njihovi mračni saučesnici i sljedbenici pokušavali izvršiti urbicid, Sarajlić je ostao tamo, u gradu koji je uvijek bio njegov iako je rođen, 1930., u Doboju, mnogo sjevernije. Kao što je napisao Sinan Gudžević, “velegradić” je bio upisan kao pečat sudbine u samo Izetovo prezime - očigledno turskog porijekla. U jeziku nekadašnjih osmanskih vladara, riječ koja označava građanina Sarajeva je upravo Sarajly. I pored svog muslimanskog porijekla, Izet je bio čovjek potpuno oslobođen bilo koje religije i kulta kolektivnog identiteta. Druge su bile, dublje i potrebnije, njegove veze: ljubav i prijateljstvo koje može biti intenzivno koliko i ljubav; skrivena sreća u prevojima svakodnevnog života; i naravno, poezija, svakodnevno vježbanje slobode, pamćenja, pažnje prema bližnjima, ironije i melanholije. Izet je naime bio čovjek pravednik jednostavno stoga što je ono što je pisao i govorio proizlazilo izravno iz onoga što je bio, što je uvijek nastavljao biti: individua sa svojim privatnim i neotuđivim kriterijima za istinu. Omiljena meta svih tipova snajperista.
Pored prijateljstva sa Alfonsom Gattom, Izet je do posljdenjeg pleo gustu mrežu prijateljstava u Italiji, posebno zadnjih godina. Posljedni rad kome se posvetio je dopisivanje sa Erri De Lucom. Njegova sestra Raza je prevodila na srpskohrvatski Collodia i mnoge druge italijanske pisce. Izet je govorio italijanski kao čovjek Istoka, efikasno, osvajajuće, pun dosjetki i prefinjenih izraza. Ima kompleksnih iskustava u životu čovjeka kao što je Izet: stvari koje se skrivaju iza svojih suprotnosti. Godine 1942. italijanski crnokošuljaši su mu strijeljali brata Ešu, skojevca. Kao Pasolini, i Izet je natovario na svoja pleća sjenu brata ubijenog prije no što je mogao upoznati brojne životne radosti, onemogućen da voli, da ima djecu, da ostari.
Mnoge italijanske prijatelje ovih godina, Izet je stekao ljeta 1997, tačno dvije godine nakon okončanja opsade Sarajeva. Fondacija Alberto Moravia organizirala je neku vrstu delegacije italijanskih umjetnika, pisaca, novinara, za putovanje u Sarajevo preko Mostara. Predvođeni Toni Maraini i Predragom Matvejevićem (koji je u Mostaru rođen i odrastao), ova bizarna italijanska patrola bila je sasvim neformalnog karaktera, a ni program putovanja, s iznenađenjima i lošim cestama, takođe.
U Mostaru, na strmim obalama Neretve, prisustvovali smo osobito dirljivoj cerimoniji: s kompliciranim sistemom dizalica, vojnici Ujedinjenih nacija vadili su iz rijeke jedan veliki kamen srednovjekovnog mosta, elegantnog i lakog, koga je 1993. srušila hrvatska artiljerija. Ostavivši za sobom Mostar i Hercegovinu, nastavili smo putem prema Bosni, koji jednim svojim dijelom slijedi Neretvu u pejzažu iz Chanson de Roland i gdje je Tito, puno godina prije, doveo do očajanja nacističke okupacione trupe. I tako, stigli smo u Sarajevo, u sjedište Kruga 99, ponosno multietničkog kulturnog udruženja koje se brinulo o našem boravku. Bilo je teško ne primijetiti odmah Izeta. Bio je ironičan, ljubazan, kao da sve nas poznaje već odavno. Osim toga, kao što sam rekao, govorio je italijanski gotovo savršeno. Zabavljao ga je moj neuredni izgled i u jednom momentu me upitao jesam li fricchettone (hipi) - riječ koju godinama nisam čuo. Dok smo sjedili i razgovarali, nisam znao da je taj simpatični gospodin sijede kose veliki pjesnik, niti da je čovjek koji je praktično, na pragu starosti, izgubio sve.
Za vrijeme rata umrle su od patnji njegove dvije sestre, Nina i Raza, koja je pod granatama još radila na prijevodu Malerbine Plave planete. A onda, voljena žena, kojoj je posvetio najosjećajnije i najdirljivije stihove. Kada sam pročitao Izetove pjesme posvećene umrloj ženi, pomalo su me podsjetile na Satura Montalea: nemoguć razgovor, svjesno nemoguć ali ništa manje potreban, ništa manje istinit.
Onog jutra, Izet mi je ispričao jednu dogodovštinu iz vremena opsade, smiješnu i užasnu istovremeno. Za vrijeme bombardovanja, jedna srpska granata direktno je pogodila njegovu biblioteku, i uništila ili razbacala stotine knjiga. Kad je granatiranje prošlo, pokušao je sve to srediti i spasiti što se spasiti moglo, zapela mu je za nogu jedna stara zbirka pjesama sa prijateljskom posvetom. Uzme je u ruku i - ko je autor? Onaj isti koji je sad odlučio da poravna Sarajevo stalnim granatiranjem, šef snajperista koji su nišanili u dječije glave, teoretičar etničkog čišćenja u Bosni: Radovan Karadžić lično... Krajnje loš pjesnik - dodaje odmah Izet - autor mrtvorođenih nadrealističkih splačina. Pa duhovito dodade: “da smo možda više držali do njega, da smo mu napisali koju recenziju... “ Zatim smo zabave radi zamišljali kakva bi bila sudbina pjesnika teoretičara genocida da je kojim slučajem živio u Italiji, bez mogućnosti da se ratom sveti za potcijenjeni talenat.
Mnogi italijanski pisci “desničari” - govorili smo mi - manje opasni od Karadžića, zasnovali su svoju mitologiju mržnje, zamišljajući kako je decenijama vladajuća “komunistička” kultura onemogućila njihovu darovitost. Frustrirani književnik, zaključismo, najopasnije je stvorenje - kao Neron u Quo vadis.
Naši novi prijatelji iz Kruga 99 poklonili su nam toga dana poster živih boja. Vrlo upečatljivo naslikanu kartu Sarajeva pod opsadom. Uz crvenu crtu naslika ogromni artiljerijski arsenal srpskih destruktivnih snaga: haubice, minobacači, tenkovi. Grad je, dvije godine nakon završetka tog užasa, još uvijek pokazivao tragove razaranja. Na poznatoj “snajper aveniji” neboder Oslobođenja, lista koji je uprkos svemu svakodnevno izlazio za vrijeme opsade, gomila je ruševina, slično nekoj apokaliptičkoj slici Bilala. Ali redakcija je bila i dalje tamo. Očekivao nas je i general Jovan Divjak, glavni komandant odbrane Sarajeva. Kao što mu ime govori, kod nas bi bio Giovanni a u Hrvatskoj Ivan, Divjak je Srbin:
sklon cvijetnim metaforama, predstavio nam se kao “srpsko cvijeće” izniklo u “muslimanskom vrtu”, u Sarajevu, dakle, gdje nije rođen, ali u kome je živio trideset godina, oženio se i izrodio dva sina, koji su sa svoje strane zasnovali etnički mješovite porodice.
Ima jedna lijepa Izetova poezija napisana 1994, Posljednji tango u Sarajevu, u kojoj general, po povratku sa prve linije (to se vidi po njegovim čizmama) poziva pjesnikovu ženu na ples tokom nevjerovatne proslave 8. marta ujutro. U strašnom slučaju srpskog osvajanja Sarajeva, ljudi kao Izet i Divjak platili bi naveću cijenu: pjesnik i vojnik, u stanju da se pobune protiv zločinačke ludosti pripadanja, kulta porijekla i identiteta - kulta koji je uvijek intimno fašistički, bilo da se kuha u sosu srpskom, hrvatskom, padanskom, baskijskom, korzikanskom, tirolskom...
Nema Sarajlije koji ne zna neku Izetovu pjesmu, ili neki poduhvat Divjaka, koji je stavljao život na kocku svake noći da bi svojim smrznutim vojnicima u rovovima odnio gutljaj rakije ili vlažnu kutiju cigareta. Godine 1997, iako je uspješnom akcijom oslobodio Aliju Izetbegovića iz srpskih ruku, Divjak je bio gospodin u civilu, nakon što ga je nova bosanska vlada brzopleto penzionisala. Odveo nas je na nekadašnju liniju fronta na Jevrejskom groblju. Pazeći, u strahu od mina, da ne stanemo nogom izvan uske staze, našli smo se pred velikim spomenikom i Erri De Luca, jedini od nas koji je znao hebrejski, pročitao nam je natpis - Blagoslovljen sud istine. Već te 1997. godine na sarajevskim brežuljcima ratni profiteri su počeli otvarati hotele i restorane. Ali, grad kopile, mjesto kontaminacije i čupanja iz korijena, vrelo konfuzije rasa i sudbina, bio je spašen.
Jevrejsko groblje me je podsjetilo na poznati tekst Ive Andrića, Pismo 1920. Junak priče je jevrejski ljekar, Max Levenfeld, sin Bečlije i Tršćanke, rođen i odrastao u Sarajevu. Levenfeld nakon prvog svjetskog rata odlučuje da se preseli u Pariz, a 1938. gine u republikanskoj armiji u Španiji. Pismo koje predstavlja većinu priče upućeno je prijatelju iz gimnazijskih dana i objašnjava razloge koji su ga naveli da ode iz Bosne i da sebe prepoznau latinskoj izreci non est salus nisi in fuga. Levenfeldu je bilo nemoguće, iako je volio svoj rodni grad, živjeti zajedno sa mržnjom. Bosna je, piše Andrićev junak, “zemlja mržnje”.
Kao i svaki autentični antropološki pesimizam, i Andrićev proizvodi neopozive sentence. Priča je objavljena 1946 - a ko bi 1997. mogao reći da je Andrić, doktor Levenfeld, u krivu? Ni Izet ne bi mogao, vjerovatno, ni general Divjak, ni hiljade humanitaraca iz cijele Evrope koji su od 1992. išli širom Bosne noseći hranu i lijekove, niti malobrojni zapadni umjetnici i intelektualci koji su bili u stanju da otvore oči, da ih otvore drugima...
Pa ipak, čitajući posljednju Izetovu knjigu prevedenu na italijanski, Qualcuno ha suonato, shvatam da na svijetu ima i nešto još dublje i šire i nepredvidljivije od ideja: život pojedinaca, njihova sposobnost da pruže otpor, da uzmišljaju, manipuliraju podatke iz doživljenog i sadržaja sudbine, pretvarajući ih u priliku za poeziju. Erri De Luca je napisao da je Izet znao izgovoriti riječ “komunizam” “bez prizvuka napadanja ili slavljenja, bez zvanične verzije, kao što se izgovara riječ kiša, sandala, balkon”. Uostalom, napisao je u jednoj svojoj pjesmi: ko je najviše patio u realnom komunizmu / su upravo komunisti: za njih je izumljena Kolyma. I sa istom je prirodnošću, kao kod riječi komunizam, pretpostavljam, Izet mislio i riječ bosanski, i toponim Sarajevo, i brojna druga imena ljudi, mjesta, umjetničkih djela kojima su prepuni njegovi stihovi. Biti slobodan čovjek, zaljubljeni muž, nepopravljivo kasniti, biti otac koji drhti nad povišenom temperaturom kćerke, biti umjetnik ljubitelj Tolstoja i Italijanskog čuda, to je sve ono čime je Izet, potezom dugim čitav jedan život, izbjegao neopozivu presudu doktora Levenfelda. Nije hranio mržnjom ono dobro u sebi. U njegovoj poeziji, tako kolokvijalnoj i opuštenoj, nazire se autoportret čovjeka sposobnog da se zadovolji “malim”. Za to “malo” bio je u stanju platiti strašnu cijenu, nemoguću otkupninu. Sudbina je htjela da gradi svoju kolibu od slame, iz dana u dan, na rubu ponora. Siguran sam da bi veličinu duha zbog koje ga se danas sjećamo i odajemo mu počast, vrlo rado zamijenio za jedno veče sa prijateljima, šetnju pored Miljacke, pregršt uspjelih stihova. Upravo to i jeste veličina duha: nešto što ne znamo pouzdano da li imamo. Spontana koliko i savršena (jednom riječu pjesnička) identifikacija sa svim onim što se voljelo, nadalo, oplakivalo: do posljednjeg daha.
Il Manifesto, 14.5.2002
Glas pod opsadom svjedočio je o jugoslavenskom paklu
Maurizio Bait
Ima neka očajnička radost, dole na pijaci. Kao da je kupovi na i prodaja miješanje života. Ali multietničko Sarajevo, Sarajevo prepuno istorije i vjerske mržnje, izgleda mrtvo kao što samo zaboravljeni mrtvaci umiru. “Ja sam pjesnik od 72 godine i vlada mi daje penziju od tri stotine “konvertibilnih maraka”, naše proevropske valute. To je 150 eura. Siromašniji smo nego prije, i kulturno siromašniji. Daytonski sporazum ne predviđa sudbinu Akademije, Univerzitetske biblioteke, našeg slavnog Pozorišta.
Deklasirani smo na kantonalnu kulturu, kao što je kantonalna naša unutrašnja sloboda”. Tako je govorio prije mjesec dana Izet Sarajlić, najpoznatiji jugoslavenski pjesnik druge polovine dvadesetog vijeka, koji je umro u noći 2 maja. Bio je učenik Majakovskog, toliko ga je volio da je ubijedio kćerku Tamaru da unuku da ime Vladimir. Objavljen na dvadeset jezika, kandidat za Nobelovu nagradu, prevodili su ga Brodski, Jevtushenko, Enzesberger i Alfonso Gatto, prošao je put od ikone socijalističkog disidenta u vrijeme Tita i promjenljivog rukovodstva Đilasa (njegovo predsjedavanje Društvom pisaca trajalo je 17 dana) do pjesnika opsade i bola proživljenog u apsolutnom obliku.
Miran pjesnik, nije bio zlopamtilo ni kad su u pitanju najsuroviji neprijatelji (italijanski fašisti su mu strijeljali devetnaestogodišnjeg brata), kao ni neprijatelji iz ovih posljednjih godina koji su mu ubili, nedostatkom lijekova, sestre Ninu i Razu i zbog “poslijeratnog nedostajanja” voljenu suprugu Mikicu, druga i saučesnika hiljadu lirika.
“Ja sam živi paradoks - naglašavao je kao presudu, uz osmijeh - jer mi je bilo bolje za vrijeme rata nego danas. Imao sam još ženu mog života, bio sam još na pravom mjestu. Sada idealiziram te dane kao vrijeme izuzetnih emocija. Ovo je mir, znam, ali nije onaj mir koji smo postigli 9. maja 1945. Milošević je u zatvoru u Hagu, ali Republika Srpska u Bosni još uvijek postoji, a u našoj vladi u federaciji sjede i ljudi koji su učestvovali u genocidu. To je ta naša skoro normalnost. Ponešto nam uspijeva, Sarajevo je manje nacionalističko ali i manje.
A pare, i to mnogo para, vise u zraku u avionima Natoa. Nikad se ne spuštaju”. Nakon Oproštaja, okrutnog Spoon Rivera balkanskog raspada, Sarajlić je objavio zbirku poezije 30 februar, dan koji ne postoji kao ni sreća u Bosni. A nedavno, Qualcuno ha suonato, koja obuhvaća njegovu stariju liriku, a predgovor je napisao Erri De Luca, koji mu priznaje sposobnost da izgovori riječ “komunizam” bez dijalektalnih akcenata.
Pjesnik opsade, koga je Salerno proglasio počasnim građaninom, govorio je šetajući među stotinama kuća, a svaku su posjećivali njeni mrtvi. “Sad moram malo pisati prozu, moje sutra u prošlom vremenu.
Biće to neka vrsta romana mogućeg, što nije bilo, a naslov će biti akronim: VP, Vojna pošta, iz drugog svjetskog rata kada je Mikica bila djevojčica u Sarajevu, a ja dječak između Trebinja i Dubrovnika. Pošta naših ljubavnih pisama, dječjih i beskrajnih. Budućnost su uspomene, ali moći ću biti još sretan ako me uspiju demantovati.
VP je iskazivanje vjernosti, dosljednost čovjeka koji gleda svoj srušeni svijet, jedini mogući svijet. Akronim znači i Volim puno. Mikica”. Nažalost, budućnost mu nije dala vremena. Izet Sarajlić je otišao sa svojim uspomenama.
Corriere della Sera, 5.5.2002
Ima neka očajnička radost, dole na pijaci. Kao da je kupovi na i prodaja miješanje života. Ali multietničko Sarajevo, Sarajevo prepuno istorije i vjerske mržnje, izgleda mrtvo kao što samo zaboravljeni mrtvaci umiru. “Ja sam pjesnik od 72 godine i vlada mi daje penziju od tri stotine “konvertibilnih maraka”, naše proevropske valute. To je 150 eura. Siromašniji smo nego prije, i kulturno siromašniji. Daytonski sporazum ne predviđa sudbinu Akademije, Univerzitetske biblioteke, našeg slavnog Pozorišta.
Deklasirani smo na kantonalnu kulturu, kao što je kantonalna naša unutrašnja sloboda”. Tako je govorio prije mjesec dana Izet Sarajlić, najpoznatiji jugoslavenski pjesnik druge polovine dvadesetog vijeka, koji je umro u noći 2 maja. Bio je učenik Majakovskog, toliko ga je volio da je ubijedio kćerku Tamaru da unuku da ime Vladimir. Objavljen na dvadeset jezika, kandidat za Nobelovu nagradu, prevodili su ga Brodski, Jevtushenko, Enzesberger i Alfonso Gatto, prošao je put od ikone socijalističkog disidenta u vrijeme Tita i promjenljivog rukovodstva Đilasa (njegovo predsjedavanje Društvom pisaca trajalo je 17 dana) do pjesnika opsade i bola proživljenog u apsolutnom obliku.
Miran pjesnik, nije bio zlopamtilo ni kad su u pitanju najsuroviji neprijatelji (italijanski fašisti su mu strijeljali devetnaestogodišnjeg brata), kao ni neprijatelji iz ovih posljednjih godina koji su mu ubili, nedostatkom lijekova, sestre Ninu i Razu i zbog “poslijeratnog nedostajanja” voljenu suprugu Mikicu, druga i saučesnika hiljadu lirika.
“Ja sam živi paradoks - naglašavao je kao presudu, uz osmijeh - jer mi je bilo bolje za vrijeme rata nego danas. Imao sam još ženu mog života, bio sam još na pravom mjestu. Sada idealiziram te dane kao vrijeme izuzetnih emocija. Ovo je mir, znam, ali nije onaj mir koji smo postigli 9. maja 1945. Milošević je u zatvoru u Hagu, ali Republika Srpska u Bosni još uvijek postoji, a u našoj vladi u federaciji sjede i ljudi koji su učestvovali u genocidu. To je ta naša skoro normalnost. Ponešto nam uspijeva, Sarajevo je manje nacionalističko ali i manje.
A pare, i to mnogo para, vise u zraku u avionima Natoa. Nikad se ne spuštaju”. Nakon Oproštaja, okrutnog Spoon Rivera balkanskog raspada, Sarajlić je objavio zbirku poezije 30 februar, dan koji ne postoji kao ni sreća u Bosni. A nedavno, Qualcuno ha suonato, koja obuhvaća njegovu stariju liriku, a predgovor je napisao Erri De Luca, koji mu priznaje sposobnost da izgovori riječ “komunizam” bez dijalektalnih akcenata.
Pjesnik opsade, koga je Salerno proglasio počasnim građaninom, govorio je šetajući među stotinama kuća, a svaku su posjećivali njeni mrtvi. “Sad moram malo pisati prozu, moje sutra u prošlom vremenu.
Biće to neka vrsta romana mogućeg, što nije bilo, a naslov će biti akronim: VP, Vojna pošta, iz drugog svjetskog rata kada je Mikica bila djevojčica u Sarajevu, a ja dječak između Trebinja i Dubrovnika. Pošta naših ljubavnih pisama, dječjih i beskrajnih. Budućnost su uspomene, ali moći ću biti još sretan ako me uspiju demantovati.
VP je iskazivanje vjernosti, dosljednost čovjeka koji gleda svoj srušeni svijet, jedini mogući svijet. Akronim znači i Volim puno. Mikica”. Nažalost, budućnost mu nije dala vremena. Izet Sarajlić je otišao sa svojim uspomenama.
Corriere della Sera, 5.5.2002
Izet Sarajlić, glas koji je pjevao slobodan u ruševinama Bosne
Giovanna Nicolai
Umro je 2. maja, sa 72 godine, u Sarajevu, smatra se jednim od najvećih pjesnika BiH i Istoka Evrope, dobitnik, između ostalog, i nagrade Moravia 2001 za karijeru i za knjigu poezije “Qualcuno ha suonato”, izdavača Multimedia iz Salerna. Autor tridesetak zbirki poezije, veliki poznavalac i prevodilac ruske poezije, Sarajlića su prevodili na brojne jezike Brodski, Jevtushenko, Hans Magnus Enzesberger, Roberto Retamar, Charles Simic.
Prijateljevao je sa Alfonsom Gattom, kome je posvetio prekrasne stihove i zbog te veze sa salernitanskim pjesnikom i zbog učešća u projektima Multimedia Edizioni/Casa della poesia, po odluci Općinskog vijeća Salerna proglašen je nedavno počasnim građaninom Salerna.
“Imao je spakovan kofer – rekao je Predrag Matvejević objavljujući vijest o smrti – za njega je putovati u Italiju uvijek bila velika radost. Volio je Italiju i dobro je znao italijanski, iako su mu crnokošuljaši, za vrijeme fašizma, strijeljali brata”. Bio je u Trstu, više puta u “Siddaji” na pjesničkim susretima, a prije nekoliko godina je dobio Nagradu Mediteran, Fondacije Radionice Mediterraneo iz Napulja. Zadnje priznanje, nekoliko dana pred smrt, dobio je Šestoaprilsku nagradu (na taj dan je počela opsada Sarajeva) za poeziju, kao veliki svjedok tragedije rata u BiH i opsade Sarajeva, i za aktivnost u Krugu 99, udruženju nezavisnih intelektualca pobratimljenom sa Fondacijom Moravia.
“Sve u svemu, ono što nas odvaja od Voltairea je to što je bio sretan pisac”. Može se okrenuti ova tvrdnja Rolanda Barthesa na poeziju Izeta Sarajlića – kao što je napisao prijatelj Attilio Scarpellini, prijatelj i dobar poznavalac djela bosanskog pjesnika. Pridjev sretan teško je povezati sa njegovim posljednjim pjesmama i njegovim “oproštajima”, u ljudskim i moralnim ruševinama jedne Zemlje i jednog jezika, pogođenim već sedam godina ekstremnim ratom. Životna upornost i distanca koju je Sarajlić uspostavio prema smrti, ostajući jednostavno svjedokom onoga što preostaje iza užasa, dopuštajući svojim stihovima i nevjerovatnu lakoću, u poniznoj silini slike.
“Već trideseti sat kako smo/ sa svih strana/ zasuti granatama./ Jedna upravo ovog časa/ prolijeće/ iznad moje pjesme./ Ova je s Mrkovića/ gdje sam
prije rata/ s onom koju volim/ brao margarete”.
Zadovoljan, želim ga se sjetiti, zadnji put kada sam ga sreo, sa svima ostalima, uveče onog dana kad je dobio nagradu Moravia u Rimu, na večeri s prijateljima, Sinanom, Erriem, kad je nama djevojkama poklanjao ruže, Daci, Toni, meni, svojoj slavenskoj prijateljici Luci. Erri De Luca, pri dodjeli nagrade, čeka na deset miliona, pitao je Izeta šta namjerava s tim novcem, ironično i s ljubavlju. Izet je odgovorio: “Odavno želim da uredim grob svoje sestre” i to je pozdravljeno pljeskom.
Sa pljeskom i melanholijom pjesama koje je, uz klavirsku pratnju prijatelja Predraga Matvejevića, pjevao u knjižari Bibli u Rimu kada je zadnji put predstavljena knjiga Qualcuno ha suonato, opraštam se sa Izetom u ime svih zbog njegove vjere u prijateljstvo bića različitih gledanja i zbog njegove ljubavi
prema poeziji.
Il Piccolo di Trieste, 4.5.2002
Umro je 2. maja, sa 72 godine, u Sarajevu, smatra se jednim od najvećih pjesnika BiH i Istoka Evrope, dobitnik, između ostalog, i nagrade Moravia 2001 za karijeru i za knjigu poezije “Qualcuno ha suonato”, izdavača Multimedia iz Salerna. Autor tridesetak zbirki poezije, veliki poznavalac i prevodilac ruske poezije, Sarajlića su prevodili na brojne jezike Brodski, Jevtushenko, Hans Magnus Enzesberger, Roberto Retamar, Charles Simic.
Prijateljevao je sa Alfonsom Gattom, kome je posvetio prekrasne stihove i zbog te veze sa salernitanskim pjesnikom i zbog učešća u projektima Multimedia Edizioni/Casa della poesia, po odluci Općinskog vijeća Salerna proglašen je nedavno počasnim građaninom Salerna.
“Imao je spakovan kofer – rekao je Predrag Matvejević objavljujući vijest o smrti – za njega je putovati u Italiju uvijek bila velika radost. Volio je Italiju i dobro je znao italijanski, iako su mu crnokošuljaši, za vrijeme fašizma, strijeljali brata”. Bio je u Trstu, više puta u “Siddaji” na pjesničkim susretima, a prije nekoliko godina je dobio Nagradu Mediteran, Fondacije Radionice Mediterraneo iz Napulja. Zadnje priznanje, nekoliko dana pred smrt, dobio je Šestoaprilsku nagradu (na taj dan je počela opsada Sarajeva) za poeziju, kao veliki svjedok tragedije rata u BiH i opsade Sarajeva, i za aktivnost u Krugu 99, udruženju nezavisnih intelektualca pobratimljenom sa Fondacijom Moravia.
“Sve u svemu, ono što nas odvaja od Voltairea je to što je bio sretan pisac”. Može se okrenuti ova tvrdnja Rolanda Barthesa na poeziju Izeta Sarajlića – kao što je napisao prijatelj Attilio Scarpellini, prijatelj i dobar poznavalac djela bosanskog pjesnika. Pridjev sretan teško je povezati sa njegovim posljednjim pjesmama i njegovim “oproštajima”, u ljudskim i moralnim ruševinama jedne Zemlje i jednog jezika, pogođenim već sedam godina ekstremnim ratom. Životna upornost i distanca koju je Sarajlić uspostavio prema smrti, ostajući jednostavno svjedokom onoga što preostaje iza užasa, dopuštajući svojim stihovima i nevjerovatnu lakoću, u poniznoj silini slike.
“Već trideseti sat kako smo/ sa svih strana/ zasuti granatama./ Jedna upravo ovog časa/ prolijeće/ iznad moje pjesme./ Ova je s Mrkovića/ gdje sam
prije rata/ s onom koju volim/ brao margarete”.
Zadovoljan, želim ga se sjetiti, zadnji put kada sam ga sreo, sa svima ostalima, uveče onog dana kad je dobio nagradu Moravia u Rimu, na večeri s prijateljima, Sinanom, Erriem, kad je nama djevojkama poklanjao ruže, Daci, Toni, meni, svojoj slavenskoj prijateljici Luci. Erri De Luca, pri dodjeli nagrade, čeka na deset miliona, pitao je Izeta šta namjerava s tim novcem, ironično i s ljubavlju. Izet je odgovorio: “Odavno želim da uredim grob svoje sestre” i to je pozdravljeno pljeskom.
Sa pljeskom i melanholijom pjesama koje je, uz klavirsku pratnju prijatelja Predraga Matvejevića, pjevao u knjižari Bibli u Rimu kada je zadnji put predstavljena knjiga Qualcuno ha suonato, opraštam se sa Izetom u ime svih zbog njegove vjere u prijateljstvo bića različitih gledanja i zbog njegove ljubavi
prema poeziji.
Il Piccolo di Trieste, 4.5.2002
Umro je pjesnik Izet Sarajlić, glas multietničkog Sarajeva
Tommaso Di Francesco
Bosanski pjesnik, i “jugoslavenski”, kako je sam isticao, Izet Sarajlić, glas Sarajeva, umro je sinoć u 72-oj godini u jednoj bolnici u Sarajevu. Bio je “svjedok u stihovima” godina etničkog rata u BiH. Vijest je objavila izdavačka kuća Multimedia Salerno koja je objavila mnoga njegova djela, i Književna nagrada Alberto Moravia – 2001. godine dobio je tu nagradu od žirija kojim je predsjedavala Dacia Maraini. Zadnja pjesnikova knjiga nosi naslov Qualcuno ha suonato. U tim stihovima iskazuje se kao neukroćen čovjek, sa Osipom Mandelštamom u srcu – sovjetskim pjesnikom koji je bio njegova “zvijezda” – kako prolazi, kao preživjeli, modricama Sarajeva. Biće uvijek pjesnik tog grada, u tom mikrokozmosu koji izgara istorijske epohe što odbijaju da prođu, na raskršću krvi i konflikta, trošeći u poeziji svu tromost svijeta, između užasa i želje za životom.
Upravo ovih dana je trebalo da Izet dođe u Italiju kako bi bio proglašen počasnim građaninom Salerna, sa svojim “štapom”, instrumentom za podupiranje, ali i udaraljkom koja mu je služila da podvlači ritam stihova. I dok ovo pišemo dolazi do nas pjesma, pjevana na savršenom italijanskom, neka partizanska ili napolitanska pjesma. Izet je rođen u Doboju 1930., počeo je pisati u žaru
poslijeratne Titove Jugoslavije. Od 1962. do 1972. vodio je festival “Sarajevski dani poezije”. Najnovije Sarajlićeve knjige su Il libro degli addii i Diario di guerra di Sarajevo. Jedan od najznačajnijih pjesnika Istoka Evrope, Sarajlića su
prevodili na mnoge jezike autori kao Brodski, Jevtushenko, Enzensberger, Retamar. Prijateljevao je sa italijanskim pjesnikom Alfonsom Gattom. Pjesnik sarajevskog “Kruga 99”, borio se za opstanak Bosne i Hercegovine koja u zadnje vrijeme, govorio nam je, “nije više moja multietnička Bosna”. Za vrijeme rata je izgubio sestre, Ninu i Razu, a odmah nakon rata, izmučenu teškim životom suprugu – svoju veliku ljubav koju je svaki dan posjećivao na groblju Lav.
Porijeklom iz muslimanske porodice, oženjen katolkinjom, sa zetom pravoslavcem, uvijek je bio u prvim redovima protiv “nacionalističkih mafija”. Prije godinu dana počeo je raditi na epistolariju sa Erri De Lucom. Bio je gladan života. O njemu je pisac Gudžević napisao: “Čitajući njegove pjesme stiče se utisak da su nastale u jednom danu mira i u dvije noći rata…”. Da, poezija Izeta Sarajlića jeste i biće za sve nas najduži dan prekida vatre.
Il Manifesto, 4.5.2002
Bosanski pjesnik, i “jugoslavenski”, kako je sam isticao, Izet Sarajlić, glas Sarajeva, umro je sinoć u 72-oj godini u jednoj bolnici u Sarajevu. Bio je “svjedok u stihovima” godina etničkog rata u BiH. Vijest je objavila izdavačka kuća Multimedia Salerno koja je objavila mnoga njegova djela, i Književna nagrada Alberto Moravia – 2001. godine dobio je tu nagradu od žirija kojim je predsjedavala Dacia Maraini. Zadnja pjesnikova knjiga nosi naslov Qualcuno ha suonato. U tim stihovima iskazuje se kao neukroćen čovjek, sa Osipom Mandelštamom u srcu – sovjetskim pjesnikom koji je bio njegova “zvijezda” – kako prolazi, kao preživjeli, modricama Sarajeva. Biće uvijek pjesnik tog grada, u tom mikrokozmosu koji izgara istorijske epohe što odbijaju da prođu, na raskršću krvi i konflikta, trošeći u poeziji svu tromost svijeta, između užasa i želje za životom.
Upravo ovih dana je trebalo da Izet dođe u Italiju kako bi bio proglašen počasnim građaninom Salerna, sa svojim “štapom”, instrumentom za podupiranje, ali i udaraljkom koja mu je služila da podvlači ritam stihova. I dok ovo pišemo dolazi do nas pjesma, pjevana na savršenom italijanskom, neka partizanska ili napolitanska pjesma. Izet je rođen u Doboju 1930., počeo je pisati u žaru
poslijeratne Titove Jugoslavije. Od 1962. do 1972. vodio je festival “Sarajevski dani poezije”. Najnovije Sarajlićeve knjige su Il libro degli addii i Diario di guerra di Sarajevo. Jedan od najznačajnijih pjesnika Istoka Evrope, Sarajlića su
prevodili na mnoge jezike autori kao Brodski, Jevtushenko, Enzensberger, Retamar. Prijateljevao je sa italijanskim pjesnikom Alfonsom Gattom. Pjesnik sarajevskog “Kruga 99”, borio se za opstanak Bosne i Hercegovine koja u zadnje vrijeme, govorio nam je, “nije više moja multietnička Bosna”. Za vrijeme rata je izgubio sestre, Ninu i Razu, a odmah nakon rata, izmučenu teškim životom suprugu – svoju veliku ljubav koju je svaki dan posjećivao na groblju Lav.
Porijeklom iz muslimanske porodice, oženjen katolkinjom, sa zetom pravoslavcem, uvijek je bio u prvim redovima protiv “nacionalističkih mafija”. Prije godinu dana počeo je raditi na epistolariju sa Erri De Lucom. Bio je gladan života. O njemu je pisac Gudžević napisao: “Čitajući njegove pjesme stiče se utisak da su nastale u jednom danu mira i u dvije noći rata…”. Da, poezija Izeta Sarajlića jeste i biće za sve nas najduži dan prekida vatre.
Il Manifesto, 4.5.2002
Subscribe to:
Posts (Atom)