Olovka Kike Sarajlića

Mišo Marić

Ostalo mi je sjećanje na prvu prvomajsku kafu iz sedamdesetsretne. Na Rondou, zbornom mjestu ljubavi, što bi rekao Izet Kiko Sarajlić, čekam Zupca i Antića. Rano je, a već je ogrijalo pa se dočepao hladovine. Kad iz Drapšinove, u kratkim pantalonama i košulji kratkih rukava, ide Džemal Bijedić Džema. Uzima Oslobođenje u trafici na uglu, pita se s ljudima. Oni iz automobila ga dozivaju: “Hajmo na Bunu, Džemale!” Džema je sinoćnji, sabira mu se, te se svi sabiramo. Malo-malo će neko prići, pozdraviti, opširnije kako je adet u Mostaru. “Bogami nam je tanko ovo sabiranje”, veli. “Vidiš kakav je vakat došao da ni kafu na Rondou ne možes rahat popiti.” Ukus i miris te kafe na Rondou s Bijedićem u kratkim pantalonama, kojeg sam poslije nekoliko dana vidio na televiziji kako vrti palčeve u razgovoru s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država, Fordom, evo me i sad raznježi.

Sinoć, dok pabirčim po neutrnulim sjećanjim, pa slažem u ove redove, zvoni telefon. Prijatelj Hamica Ramić zove iz Sarajeva. Upravo su na televiziji javili da je umro Izet Kiko Sarajlić. Ubi me vijest. Telefonski broj 443-585 u Sarajevu pokazuje zauzeće. Onda se javi Tamara. Ništa utješnog ni njoj ni sebi ne umijem reći. Samo se isplačemo u slušalicu. Onda Azri govorim stihove o liniji Mažino, bratu Eši i noći nadnesenih nad najdraže usne. A noć, ovdje, bijaše čista i zvjezdana. Prijatelj i brat – Kikin i moj, Mika Antić, kojeg smo zajedno ispratili u Novom Sadu, govorio mi je da će biti zvijezda, pa kad ode, da mu bar ponekad namignem. Otvaram prozor okrenut jugu, tragam za dvjema najzlatnijim, pa namigujem.

Jutros, svojoj Tamari koja se zove Milena, pokazujem olovku koju sam slučajno pokupio četrnaestog decembra prošle godine. Podsjećam je kako olovke pišu srcem, a u ovoj damara najveće srce na svijetu, pa joj govorim Kako će Sarajevo bez mene:

Pa, nekako će se već snaći... Ali, mi ćemo se još sastajati.
Ja sam bio – pjesnik.
Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ,
ja ću tu biti...

Dobri, dragi i tužni Izet Sarajlić. Od rođenja, život ga nije mazio. A muvali, cijepali, do krvi džambali i živo srce mu zderali saputnici kroz vrijeme i nevrijeme. Od Mussolinijevih camica nera, preko dežurnih “čuvara komunizma”, političkih šićardžija i literarnih protuva za kojim je ostao ili će ostati smrdljiv a potom i nikakav trag.

On nikad ne reče zle i mrsne riječi. Branio se tananom i djetinjom sjetom; bio je najljepši, vječni dječak koji je ikada prošetao Vilsonovim šetalištem. Profesor ljubavi na Visokoj školi sarajevskog i bosanskohercegovačkog voljenja. Autor vodiča kroz mirisne predjele duše-zemlje koja ga je iznjedrila. Pjesnik koji nas je upoznao s nama samim, po čijim nas je rimovanim preporukama volio dalek i neznan svijet. Najveći grumen zlata ispran iz zemljice Bosne i Hercegovine. Živ, neuništiv korijen koji me lirski toplo a ljudski časno i trajno veže za tu nesretnicu koju, prečesto, zaboravlja i Allah i ljudi.

Umilnijih i nevinijih lirika, u zavičaju, od Kike Sarajlića i ranih, majskih bulbula u baščama kraj Radobolje i Neretve, ja ne pamtim. Mika mi, iz Besmrtne pesme, na salveti, ispisao, ijekavizirao pa poklonio stihove za epitaf: Ako ti jave umro sam, ne vjeruj. Ti znaš, ja to ne umijem. Ljubav je jedini vazduh koji sam udisao i osmijeh jedini jezik koji na svijetu razumijem... Odnekud mi se sad čini da ove stihove, niko na bijelom svijetu, osim Kike, ne zaslužuje. Još mi se čini da će se Sarajevo teško snaći. Sarajevo, u kojem “i kad kiša pada, zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.” A najsigurniji sam da Kiko neće omanuti i da će uvijek biti tu, kad njegovom gradu bude potrebna nježna riječ. I svima sretnicima što su, grleći njegove stihove, izrastali u pitoma južna nebesa, cvjetno i mirisno, kao ruže penjačice.

Slobodna Bosna, Sarajevo, 9. maja 2002.