Maurizio Bait
Ima neka očajnička radost, dole na pijaci. Kao da je kupovi na i prodaja miješanje života. Ali multietničko Sarajevo, Sarajevo prepuno istorije i vjerske mržnje, izgleda mrtvo kao što samo zaboravljeni mrtvaci umiru. “Ja sam pjesnik od 72 godine i vlada mi daje penziju od tri stotine “konvertibilnih maraka”, naše proevropske valute. To je 150 eura. Siromašniji smo nego prije, i kulturno siromašniji. Daytonski sporazum ne predviđa sudbinu Akademije, Univerzitetske biblioteke, našeg slavnog Pozorišta.
Deklasirani smo na kantonalnu kulturu, kao što je kantonalna naša unutrašnja sloboda”. Tako je govorio prije mjesec dana Izet Sarajlić, najpoznatiji jugoslavenski pjesnik druge polovine dvadesetog vijeka, koji je umro u noći 2 maja. Bio je učenik Majakovskog, toliko ga je volio da je ubijedio kćerku Tamaru da unuku da ime Vladimir. Objavljen na dvadeset jezika, kandidat za Nobelovu nagradu, prevodili su ga Brodski, Jevtushenko, Enzesberger i Alfonso Gatto, prošao je put od ikone socijalističkog disidenta u vrijeme Tita i promjenljivog rukovodstva Đilasa (njegovo predsjedavanje Društvom pisaca trajalo je 17 dana) do pjesnika opsade i bola proživljenog u apsolutnom obliku.
Miran pjesnik, nije bio zlopamtilo ni kad su u pitanju najsuroviji neprijatelji (italijanski fašisti su mu strijeljali devetnaestogodišnjeg brata), kao ni neprijatelji iz ovih posljednjih godina koji su mu ubili, nedostatkom lijekova, sestre Ninu i Razu i zbog “poslijeratnog nedostajanja” voljenu suprugu Mikicu, druga i saučesnika hiljadu lirika.
“Ja sam živi paradoks - naglašavao je kao presudu, uz osmijeh - jer mi je bilo bolje za vrijeme rata nego danas. Imao sam još ženu mog života, bio sam još na pravom mjestu. Sada idealiziram te dane kao vrijeme izuzetnih emocija. Ovo je mir, znam, ali nije onaj mir koji smo postigli 9. maja 1945. Milošević je u zatvoru u Hagu, ali Republika Srpska u Bosni još uvijek postoji, a u našoj vladi u federaciji sjede i ljudi koji su učestvovali u genocidu. To je ta naša skoro normalnost. Ponešto nam uspijeva, Sarajevo je manje nacionalističko ali i manje.
A pare, i to mnogo para, vise u zraku u avionima Natoa. Nikad se ne spuštaju”. Nakon Oproštaja, okrutnog Spoon Rivera balkanskog raspada, Sarajlić je objavio zbirku poezije 30 februar, dan koji ne postoji kao ni sreća u Bosni. A nedavno, Qualcuno ha suonato, koja obuhvaća njegovu stariju liriku, a predgovor je napisao Erri De Luca, koji mu priznaje sposobnost da izgovori riječ “komunizam” bez dijalektalnih akcenata.
Pjesnik opsade, koga je Salerno proglasio počasnim građaninom, govorio je šetajući među stotinama kuća, a svaku su posjećivali njeni mrtvi. “Sad moram malo pisati prozu, moje sutra u prošlom vremenu.
Biće to neka vrsta romana mogućeg, što nije bilo, a naslov će biti akronim: VP, Vojna pošta, iz drugog svjetskog rata kada je Mikica bila djevojčica u Sarajevu, a ja dječak između Trebinja i Dubrovnika. Pošta naših ljubavnih pisama, dječjih i beskrajnih. Budućnost su uspomene, ali moći ću biti još sretan ako me uspiju demantovati.
VP je iskazivanje vjernosti, dosljednost čovjeka koji gleda svoj srušeni svijet, jedini mogući svijet. Akronim znači i Volim puno. Mikica”. Nažalost, budućnost mu nije dala vremena. Izet Sarajlić je otišao sa svojim uspomenama.
Corriere della Sera, 5.5.2002
No comments:
Post a Comment