Rođeni dvadeset treće, streljani četrdeset druge

Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona,
mi koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni o polegnutoj travi.
Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se
gleda posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju
prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i s njima,
s tužnim makovimajednog vojničkog ljeta, s divnim
smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,
na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka,
na cvijetnim trgovima i Mostovima Mirabo,
divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoje bijela negrljena tijela daće dječacima.

Nisu se vratili.
Preko njihovih strijeljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih strijeljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.

(1953)

Da je barem 1993. godina

Da je barem ona strašna,
po poniženju ni sa čim uporediva
1993. godina
kada nismo imali ničeg
sem jedno drugog.

Barem da je ta strašna,
ta milion puta prokleta 1993. godina!

Još punih pet godina
mogao bih da te gledam
(1998)

Spaljivanje knjiga

Esi Ramadanoviću

U znak protesta protiv ravnodušnosti svjetskog javnog mnijenja
jedan broj članova Udruženja književnika
za danas je najavio
javno spaljivanje
svojih knjiga.

U saopštenju zajavnost
vidim da je pomenuto i moje ime.

Naravno
da se moja duša pridružuje svakom protestu protiv
ravnodušnosti svijeta,

ali
sam nikada neću spaljivati svoje knjige.

Jedno, što ih volim,
a drugo, što je bolje da taj primjerak knjige koji bih spalio
poklonim Ismaru
da se kao budući švajcarski apotekar sjeća dana
kad je na mom krovu
začepljavao rupe od granata

Tražim pomilovanje

Zbog zlata njene poezije,
zbog našeg starog prijateljstva,
tražim pomilovanje
za obmanutu rabu božju Desanku
koja je do kraja ostala da sjedi u prvom redu
i da aplaudira ubicama.

Po Latiću

Po Latiću
moj brak ne vrijedi ni prebijene pare.
Koliko sutra
po Latiću
morao bih da odem u opštinu i zatražim razvod.

Neće.
Neće,
Latiću,
od strane Sarajlića biti nikakvog razvoda.
Ni poslije četrdeset godina
ja se nisam umorio od ljubavnih pjesama
koje pišem
Petrovoj kćerki, Tamarinoj majci, Vladimirovoj baki.

Šta mogu,
mi Sarajlići smo takvi!

Pjesma u čast ponovnog dolaska Marine Ahenbah

Iz jednog drugog svijeta
doći će nam ponovo Marina.
Taj svijet je već jednom imao svoj fašizam
i on ga ne želi više nikada imati u svojoj kući.
A Marina je, usto, i kćerka Njemice
rođene u Sarajevu.
Marina je već bila ovdje.
Ona je uopšte nešto kao anđeo ove kuće,
ali i Vladimirova velika ljubav.
On je lani kad je odlazila
plakao kao gladna godina.
A i deda je gutao dobre knedle.

Da sve ovo preživim

Ziji Kafedžiću

Da sve ovo preživim
osim stihova
pomoglo mi je desetak-petnaest ljudi,
običnih,
svetih ljudi srajeva,
koje do rata jedva da sam i poznavao.

Država je također pokazala izvjesno razumijevanje
za moju nevolju,
ali kad god bih pokucao na njena vrata,
ona je bila odsutna -
ili u Ženevi
ili u Njujorku.

Eleno, kerko Eleno

Odjednom,
usred kanonade,
neko je u susjedstvu
zapjevao "Eleno, kerko Eleno".

Neka prastara tuga odjednom preplavi svu sobu

Sjetih se
kako smo u Strugi pred zoru pjevali tu pjesmu,
sjetih se
čitavog našeg života ispunjenog pjesmom,
i - rasplakah se...

Prije ovog rata

Prije ovog rata
Oskar Davičo,
vječiti enfant terrible
naše onda nam zajedničke literature,
u dva-tri navrata
nije propustio priliku
da se žestoko okomi i na mene.

Ah,
sada kad bi me napao!

Ćosić, Isaković, Ekmečić, Crnčević, NOgo -
oni ne napadaju,
oni - ubijaju!

Šta ako ja neću da me u Americi predstavlja g. Mile Akmačić

Koliko do jučer,
Mile Akmačić,
jedno vrijeme čak i u funkciji predsjednika moje vlade,
činio je sve da se sa karte svijeta
zbriše i samo ime Bosne.

I sada -
baš on da me predstavlja i baš u Americi!

Vi - kako hoćete,
ali ja dotičnom g.
ne bih dao ni veleposlanstvo u San Marinu!

Ovom pjesmom zapravo obavještavam svoje sunarodnike
da je moj ambasador u Americi i dalje
Sven Akalaj.

Jedno, što mu je ime lijepo,
jedno od časnijih imena Sarajeva,
a drugo,
što je iz miješanog braka i u miješanom braku.

A ti miješani,
obrnite-okrenite,
najmanje su zla nanijeli Bosni.

Misli na dočeku Nove 1994. godine

Mladenu Paunoviću

Razočaran u civilizaciju
Kurt Tuholski se, 1933, bacio pod točkove voza.

Ernest Toler se, 1939, objesio u svom njujorškom stanu.

Štefan Cvajg se, 1942, ubio u svojoj hotelskoj sobi.

Konstantin Bibl je, 1952, skočio sa svog trinaestog sprata.

Šta ja čekam?
Šta čekamo svi?

Sestre

Kod Jesenjina se bile
Šura i Kaća.

Kod Majakovskog
Ljudmila i Olja.

Kod mene
Nina i Raza.

I - sve su umrle.

Raza i Nina
u razmaku od pedeset dana.

Umrle
ili ubijene bez metka?

Moram negdje potražiti
novu sestru.

Ja jednostavno ne umijem
da ne budem brat.

Sav moj kozmopolitizam

Sinanu Gudževiću

sav moj kozmopolitizam, dragi sinane,
o kome se toliko pričalo u krugu mojih drugova
sveo se na jedno:
da mi je sjesti u voz
i otići do - Podlugova!

Prijateljima iz bivše Jugoslavije

Šta se to preoknoć s nama zbi,
prijatelji?

Ne znam
štaradite.

Šta pišete.

S kim pijete.

Koje knjige čitate.

Ne znam čak
ni jesmo li više uopšte prijatelji.

Meme

Affanu Ramiću

Ako mu je vjerovati, a nije,
Memeu, mom mačku, čiji se sav mantimilitarizam
sastoji u tome što je umjesto džigerice i pajšla
prinuđen da zajedno sa svima nama
kusa ove ratne čorbuljke -
najteže od svega pada
ovo moje, kako on kaže, kapanja uz svijeću.

Na tvom mjestu, kaže, ja uopšte ne bih ni pisao!

Uzalud ga,
prihvatajući njegov način razmišljanja,
uvjeravam da je uz svijeću
napisana i čuvena knjiga "Izgubljeni raj",
o raznim "Vodenicama na Flosi" da i ne govorimo,
on tjera svoje:
Šta me se, kaže, tiče taj tvoj Milton: ja hoću Sarajlića! Onog
koji je tolikim generacijama plijenio dušu...

Ludica moja mala!

Kao da i ja ne bih više volio da pišem
one svoje predratne pjesme pune tuge
ili barem poslijeratne, pa makar i uz svijeću!