Pjesnik u čistilištu

Sinan Gudžević

Prije sedam godina za izdavanje Sarajlićevih Izabranih djela udružila su se bila tri izdavača, dvije krasne knjige, tvrdi uvez, na omotu pjesnik sa rukama u džepovima, naklada četiri hiljade primjeraka. Drugi tom tih djela završava se pjesmama u prozi, a među njima najzadnja ima naslov “Posljednja posjeta našoj kući u Trebinju”. To je potresan zapis o pustoj roditeljskoj kući, neposredno pred dolazak mehanizacije koja će je srušiti kako bi se ondje mogla podići benzinska pumpa. Svoju kuću pjesnik zatiče pretvorenu u divlji javni nužnik, sa ljudskim izmetom po onoj sobi gdje je umro pjesnikov najmlađi brat i sa tragovima ljudske razularenosti po prostorijama gdje je porodica živjela osam godina. Taj zapis jeste u neku ruku simboličan uvod u vrijeme koje će nastati izmedu tih Izabranih i ovih Sabranih djela. Strašna ljudska razularenost i šovinistička histerija ostavile su svoj smrad po čitavoj Bosni.

Sabrana djelaIzeta Sarajlića izlaze sada kod izdavača koji u doba izlaska zabranih djela nije ni izdavao knjige, izlaze u zemlji čije se granice ne mogu ni pokazati na zemljopisnoj karti, u zemlji u kojoj je do nedavno broj koncentracionih logora vjerovatno nadmašivao broj škola, a broj logoraša bio mnogo veći od broja mogućih čitalaca. U podijeljenoj i poharanoj zemlji Bosni u upotrebi su najmanje tri pravopisa, a među Bosancima nema nikakve saglasnosti ni o tome kako se zove jezik kojim govore. U slučaju Sarajlićevu bilo bi smiješno baviti se pojmom “sabrana djela” ili se baviti ičim od onoga što se uz sabrana djela na nesretnom novoštokavskom jezičkom prostoru uobičajilo da veže i odvezuje, te kome se i kada se izdaju, te šta od vrijednosti te šta od laži ona tovare na hrbat autorov. Valjalo bi, međutim, reći kako nema nade da iziđu istinska sabrana djela Sarajlićeva. Jer njegova sabrana djela nisu samo njegove štampane knjige. Djela Sarajlićevih ima usmenih i nezapisanih barem isto koliko i zapisanih. A za ta “usmena” djela nema nade da bi mogla kad izaći, zato što bi valjalo za njih tražiti svjedoke, a mnogi su umrli, a mnogi rasuti po svijetu, a neki su bespovratno nedostupni, jer su se vrgnuli u ratne zlotvore ili zločince. A kad bi nekako, recimo, izišla, tek tada bi se dala gradi- ti valjana slika o liku i djelu našega pjesnika iz Sarajeva. Priznajem svoje ubjeđenje da bi uz njegova pisana jako dobro pristajala i ta usmena djela. Sarajlić u tome nije čest, već je rijedak slučaj: jer mnogim bi pjesnicima prije štetilo nego koristilo izdavanje svega onoga što su kad rekli.

Sarajlić je nekako takav da je usmen nekako jednak sebi pisanome, da zapravo i nema razlike između onoga što govori i onoga što piše, bez štete se ne da jedan od drugoga razdvojiti. Ovdje bi svakako valjalo pribrojiti i ono mnoštvo stihova odbačenih, kojih se i sam sjeća u jednom od svojih Pisama, nastalih prije dvadeset i pet godina:

Ja ni prošlu pjesmu završio nisam
a već bi nova – da je pišem htjela.
Od mojih bačenih u koš rukopisa
neko bi izdao sabrana djela.

Tu nerazdvojivost Sarajlićevih djela poznajemo mi koji znamo pjesnika Sarajlića lično, neko ovo neko ono, sam pjesnik ih i nema na okupu, te ona, u neku ruku više pripadaju nama nego njemu. U ta djela (osim više puta izdavane knjige memoarske proze “Koga će sutra voziti taksisti”, koja ovih dana, u svojoj konačnoj verziji treba da izađe u izdanju splitskog Feral Tribunea, zbog čega je i nema u ovom trotomniku) spadaju razgovori i kafane, šetnje i putovanja, pjevanja i igranja, susreti i dopisivanja. A njegove književne večeri! Početkom septembra ove godine, u Crikvenici, na ljetnoj školi demokratije, oko stotinu i pedeset polaznika došlo iz svih krajeva donedavne Jugoslavije, treći dan književno veče Sarajlićevo. On govori svoje Oproštaje, a barem pedeset slušalaca plače, među njima i jedan književni kritičar. Poetika usmenoga Sarajlića ista je ona onoga pisanoga: ljudsko bratimljenje, dostojanstvo čovjekovo i antifašizam. Izet Sarajlić je grlilac ljudskosti i ljudskih vrijednosti, humanista bez ikakvih tajnih i javnih alternativa. Brata su mu Eša strijeljali italijanski fašisti,1942. godine, a Izet je čitav svoj život razvijao i njegovao svoju ljubav prema onoj Italiji za koju je Sjenkjevič rekao da je druga domovina svakom pravom pjesniku. Šta je govorio prije rata u Bosni, govorio je i za rata i iza rata. Izet Sarajlić je jedna od rijetkih neobrukanih glava u bosanskom ratu. Našav se u strašnoj ratnoj sarajevskoj stvarnosti, životareći pod sablasnom opsadom grada, trpeći do neizrecive poniženosti i beznadnosti, ostavši bez obje svoje sestre, on nijednog časa ne bježi u nacionalističku histeriju. Ako se poharana zemlja Bosna ikako može održati na okupu i oporaviti, onda se za taj okup i oporavak moraju pitati ljudi kao Izet Sarajlić. Bez takvih nema Bosne, kao što nema kuće bez prozora.

Sarajlić je u Jugoslaviji bio jedan od najpoznatijih i najvoljenijih pjesnika. Njegova pjesnička domaja prostirala se od Struge do Bleda, a mjera njegove slave bila je mnogo veća od jugoslavenskih prostora. On je tom kultumom prostoru pripadao svim svojim bićem i svojim stihovima.

A svojim izrazom on je tu pripadnost oplemenjivao. No Jugoslavija njemu nije bila krava muzara. Nikakvo mlijeko, nikakav sir, niti kakav drugi smok, čak ni surutku on od svoga jugoslavenstva nije niti zahtijevao niti skupljao. To njega čini različitim od golemog broja onih koji su se od svoga jugoslavenstva okoristili. To su oni koji su se, čim su šovinističke ortodoksije zavele pljuvanje po jugoslavenstvu, proklamujući etničko čistunstvo i čišćenje, začas prometnuli u barjaktare nacionalizma i mržnje, bestidno se i hipokritički svrstavajući u poslušnike novih zlotvornih vođa. Mnoge od njih poznajemo lično, pili smo s njima i pjevali, loptali se i dopisivali, išli na more i kumovali na svadbama. Nisu to nikakvi Gebelsi, nikakve neznane i poludemonske izmitologizovane spodobe, ne, to su sve pjesnici naši pitomi i slatkorječivi, iza čijih ograda zubnih svaki čas lijetaše jugoslavenska bajka, bratstvo, jedinstvo i sve ono multikulti. A u kakve su se zvijeri obretnuli! A kako su se samo obmuli te narodom i pjenom državotvomom usta svoja opjenili! A kad je zaratilo, ti dojučerašnji jugovići, koji drugih goveda do jugovićkih ni znavali ni čuvali nisu, jal su zalegli iza topova ponad grada, jal su iz svojih drugih prijestolnica i prvostolnica stali poručivati kako je suživot i miješani brak zlo da ga grdega nema, jal su krenuli dinit i imanit i proklinjati svaki vlahaluk.

I tako dalje, a Izet Sarajlić ostao što je bio i gdje je bio. I napisao takav i odande ovo:
Umiremo.
Umiremo strašno brzo
i strašno ružno
u ovom gradu
na kraju vijeka,
na kraju ljubavi...

Svojim činom Sarajlić je obrnuo u suprotnost onu riječ Adornovu, da je lirika poslije Aušvica barbarstvo; lirika je, po Sarajliću, ono što poslije Aušvica pouzdano nije barbarstvo. Bez obzira na sve naknadne korekcije i revizije, Adorno se svojom presudom puno zaletio i mnogo okrupnio. Jer Adorno, po svemu dostupnome, smatra liriku veselom i vedrom umjetnošću. Pa bi, slijedimo li neku emotivnu shodnost, iz lirike valjda, morala biti izbačena polovina Palatinske antologije, svi oni žalni nagropci ljudima i životinjama, da samo nju pomenemo. Pa bismo, dakle, od časa kad su sovjetske čizme stupile u Birkenau, imali pisati romane, pripovijetke, filozofske i estetičke rasprave, a lirika bi bila barbarstvo. Pa bismo bili i bez Sarajlića, koji je, dakako, sve svoje stihove ispisao nakon Aušvica. A medu pjesnicima između Sutle i Timoka nema nijednoga da bi od Sarajlića više u svojim stihovima opominjao na Aušvic. Svi su njegovi stihovi u neku ruku zapravo o Aušvicu. Sva se njegova lirika bavi pitanjem dostojanstva čovjekova, “rehabilitovanjem svih ljudskih riječi”. A Sarajevo, Manjača, Trnopolje, Dretelj, Heliodrom i Srebrenica jesu naši derivati Aušvica. Sarajlićeva “Knjiga oproštaja” jeste naš pjesnički pandan knjizi “Zar je to čovjek” autora Prima Levija, zatočenika u Aušvicu. A i ta počinje stihovima.

Uvod Sarajlićevim pjesmama mislim da mi za ovu priliku nije zgodno pisati. A da čitaoca tovarim svojim utiscima i svojim da ga mišljenjem zamajavam, nalazim da je neprimjereno. Osim svega ja ovo par redova razumijem kao riječ u pozdrav pjesniku i njegovu izdavaču za ovaj dragocjeni poduhvat negoli kao uvod. Te pjesme tek čekaju na svoje proučavaoce, to jest na istinske uvodničare. Nipošto ne mislim da Sarajlićevim pjesmama ne treba uvoda ili komentara, mislim samo da im je nepotreban površan uvod bez istinskog istraživanja. Ta čarobna lakoća pisanja uvijek o istome, a uvijek zarazno i bolno privlačna. Sarajlićeve poante čekaju nekog našeg Grasijana, da ih istraži. Isto kao i elementi epigramatskoga
i epskoga u njegovim pjesmicama i pjesmama. Ili njegove figure, recimo ova zeugma:

Nekom kćerka, nekom tetka iz Rima a
nama na vrata kuca
naša zima.

Motiv revolucije, tako moderan, a tako jedinstvenu Sarajlićevu postupku, posebna je tema za buduće istraživače. Sarajlić je, poslije neznanog pjesnika “Hasanaginice”, najčitaniji bosanski pjesnik svih vremena. Kriterij za to jesu prevodi njegovih stihova na druge jezike. A koji bi drugi kriterij bio mjerodavan? Prije rata Sarajlićeve knjige stihova izišle su na ruskom, na engleskom, na turskom, na litvanskom, da samo ove jezike pomenem, a “Knjiga oproštaja” već je prevedena i izišla na francuskom, makedonskom i italijanskom jeziku. Što je njegovo mjesto u bosanskoj književnosti ili zastupljenost u današnjim đačkim čitankama daleko ispod njegova ugleda van srpsko-hrvatskih izoglosa, posljedica je njegova načina življenja i njegova poimanja pjesničkog umijeća, dakako i njegova odbijanja da se svrsta u aktualnu ideološku vrstu. On se poslije decenija svoje slave i poslije ratnog pakla nalazi sada u književnom čistilištu.

Tamo ga je, bez ikakva njegova grijeha, smjestila sudija današnja. Sarajlić u tome nije sam, njegovu sudbinu okusili su Aragon i Elijar i mnogi drugi u vremenima teških historijskih promjena. Sarajlić je, za razliku od rulje jugoslavenskih komunista, bio i ostao onaj koji svoja ubjeđenja nikada nije ni
miješao ni jednačio sa dogmatizmom. Njemu će se, kao i svakom istinskom majstoru u tom čistilištu, čitaoci morati vratiti.

U Zagrebu, oktobra 1997. (Predgovor “Sabranim djelima”, 1-3, “Rabic”, Sarajevo, 1998.)