Slavko Šantić
Napustio nas je zauvijek, ali samo fizički, pjesnik Izet Kiko Sarajlić. A upravo proteklih dvije-tri godine ili samo nekoliko zadnjih mjeseci taj naš veliki pjesnik doživljavao je nezapamćenu evropsku promociju, koja bi, da je bilo sreće, možda završila i na onom kultnom mjestu sveopće moderne ljudske slave – među laureatima Nobelove nagrade. Serija velikog broja izdanja njegove poezije na više evropskih jezika i čitavog niza nagrada i priznanja (na primjer, po ko zna već koji put u Italiji, gdje mu je dodijeljena velika književna nagrada “ALBERTO MORAVIA” i titula počasnog građanina Grada Salerna!) završila se, samo nekoliko dana prije njegove smrti, dodjelom Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva. U Salerno nikad više neće stići, kao, uostalom, niti bilo kud drugdje. Ali, Kiko je stigao tamo gdje je nezaustavljivo želio da stigne – na groblje “Lav”, da ponovo sretne svoju ogromnu i jedinu ljubav – Idu, Mikicu Kalaš. Ovaj, bez ikakve sumnje naš daleko najprevođeniji pjesnik sigurno je zaslužio epitet iz naslova ovog teksta, jer je njegova poezija doista postala pojava od planetarnog značaja i od planetarne uloge.
Svoju prvu, mladalačku knjigu poezije objavio je već strašno daleke 1949. godine (“U susretu”), ali njegova poetska slava doista započinje zbirkom “Sivi vikend” (1955. godine) i otada je Izet Sarajlić, kako kaže jedan njegov prijatelj po peru, postao “vršnjak svih generacija”. Otada do danas objavio je nekoliko desetina zbirki poezije, gradeći jedan osobeni poetski svijet, ali i jednu vlastitu poetiku, koja je, zahvaljujući Sarajlićevoj ljudskoj i umjetničkoj dosljednosti, postala, zapravo, kultna književna pojava ne samo na ovim našim geografskim prostorima i u ovim našim “malim” jezicima, nego bukvalno i u planetarnim razmjerama. Njena nesvakidašnja “dokumentarnost”, tj. neodvojivost od svakodnevnog života, ali više od svega Sarajlićeva fantastična, zarazna, neugasiva energija ljubavi kojom je ispunjena njegova poezija i koja se neodoljivo prenosi na svakoga onoga ko makar samo jednom s njom stupi u kontakt, učinili su od ovog pjesnika velikog, danas bez sumnje najvećeg barda ljubavne poezije, neophodne svakom čestitom ljudskom biću, neophodne kao voda koju pije i zrak koji udiše.
Doista, na prostoru bivše Jugoslavije i danas bi bilo nemoguće naći i jednog živog, a imalo obrazovanog čovjeka, od najmlađeg osnovca do čovjeka duboke starosti, koji nije pročitao, čuo ili čak naučio napamet makar jednu Sarajlićevu pjesmu. Već čitavo pola stoljeća ovaj pjesnik pripada ljudima na način jedne apsolutne opsjednutosti i fascinacije njegovom lirikom – mnogi su izjavljivali vlastitu ljubav citirajući njegove stihove, mnogi su svoje radosti i svoje patnje obogaćivali ili ublažavali njegovim riječima, mnogi su (nije pretjerano reći) možda i doslovno preživljavali kad im je bilo najteže i kad su u Sarajlićevoj poeziji nalazili pouke iz ljubavi i motive za hrabrost. Sve se to dešavalo zato što se i u njegovoj poeziji “ljubav zaista dešava, kao što se u njoj dešava i sam život”. Tim riječima je jedan kritičar možda najpotpunije, najtačnije i najpreciznije sažeo ljudsku i poetsku sadržinu Sarajlićeve (po)etike. Jedan drugi njegov poštovalac napisao je kako je Sarajlić, za njega, postao “aristokrata duha”, čija je poezija “uspijevala da udahne smisao našem prečesto obesmišljenom životu”.No, Sarajlić je već davno, jako davno, kao malo koji pjesnik našeg vremena, prešao granice vlastitog jezika i vlastitog podneblja. On je svojom poezijom definitivno, bar u našim svijestima, srušio onaj famozni mit o malom narodu i malom jeziku. Pokazao je, najprije, da je poezija, kao i sam život, stvar duha, a nikako pitanje pukih vještačkih konvencija i vještačkih kriterija. Poezija, i kad je pisana na tzv. malom jeziku, može (kako to njegov “slučaj” pokazuje) postati vlasništvo svakog čovjeka i razumljiva svakom čovjeku, čak i u svakoj vrsti prevoda, ako u sebi ima univerzalne ljudske i etičke vrijednosti. Prevedena na više od pedeset jezika svijeta (“velikih” i “malih” jezika!). Sarajlićeva poezija u svima njima jednako ma njima jednako opčinjava jednostavnošću, a zapravo dubinom svoje misaonosti i fascinantnom strašću voje ljubavi, humanosti, toplote, nježnosti, vjernosti. No, ona jednako opčinjava i Gorčinom Sarajlićevog pjesničkog i životnog straha za sudbinu ljubavi i čovjeka na ovoj našoj Planeti Zemlji, za sudbinu civilizacije, kulture, moralnosti, ljudske odgovornosti u svemu tome. Izet Sarajlić je, i u vlastitom životu, pa i u svojoj poeziji, izuze- tno moralna ličnost. Nostalgičar po vokaciji, Sarajlić je uvijek bio i dosljedni antifašista, antinacionalista, antišovinista. S razlogom je jedan kritičar, a zapravo neskriveni poklonik njegove poezije, napisao o njemu i ovo: “Sarajlićevi stihovi će dugo kroz istoriju proganjati one koji su počinili zlodjela, i svakako ubitačnije od internacionalne justicije. Možda će i zločincima Sarajlić oprostiti, ali oni neće moći zaboraviti to što im je Sarajlić oprostio. Oni koji su ubijali Bosnu, tako će vječito bježati od pjesnika Izeta Sarajlića. Azil im niko neće dati osim što će im Dante otvoriti vrata Pakla. Ubicama Bosne prijatnije će biti i u Paklu da slušaju vatrene vulkane, nego da čuju makar i jedan jedini Sarajlićev stih.”
Namjera ovog teksta nije, niti može biti da iskaže cjelovitost Sarajlićevog ljudskog i pjesničkog lika. Ali, ovu gornju misao navodim namjerno i s velikim razlogom. Izetu Sarajliću pripala je, eto, i ta velika nagrada, koja nosi ime velikog čovjeka, književnika i antifašiste Alberta Moravije. U Italiji, Sarajlićevoj drugoj domovini, nisu mogli učiniti veće priznanje Sarajliću, ali ni toj velikoj nagradi dati veći dignitet od činjenice da će baš Sarajlić biti njen nosilac. I pravedno, i moralno, i časno u isti mah! Taj veliki čovjek i pjesnik, Izet Kiko Sarajlić, neću to da zaboravim da kažem, bio je jedan od osnivača i najuglednijih članova Asocijacije nezavisnih intelektualaca KRUG 99. U jednom od brojnih telegrama koji stižu do nas povodom njegove smrti, veoma lucidno i tačno kaže se da je “otišao literarni i politički korifej KRUGA 99”. Ali, baš zato i više od toga, otišao je “zaštitni znak ponosnog Sarajeva”.
Oslobođenje, KUN, 99. maja 2002.
No comments:
Post a Comment