Marija Janković
Da. Sad je odlučeno. Bez povratka
Napustio sam rodna polja.
(Jesenjin)
Tako počinje jedna pjesma Sergeja Jesenjina, kudravog i plavog, u modroj rubaški... ruskog pjesnika kojeg je Izet Sarajlić volio.
Mnogo je on volio i mnoge je volio.
Njegove poljane, kojima je pripadao, su i njegov grad koji je nosio ne samo u imenu nego i u srcu, njegova domovina s jednim narodom i jednim jezikom, njegova Italija koja mu je prošlog decembra u Rimu uručila prestižnu nagradu Alberto Moravija, njegov Salerno čiji je on počasni građanin, njegov svijet istine, pravde i jednakosti, pošto je “ljudska dimenzija ona koja objašnjava i koja opravdava čitav život umjetnika”.
Izet Sarajlić, najveći bosansko-hercegovački pjesnik, rođen je u Doboju, a građanin je Sarajeva od 1945. godine. Literaturu je obogatio sa pedeset zbirki pjesama, od kojih je tridesetak prevedeno i objavljeno u inostranstvu.
Taj strpljivi klesar stiha svoju misao uzdizao je najčistijim izrazom duhovnosti tananom lirikom. Za njega je pjesništvo bilo život i stvarnost. Snagom umjetničke imaginacije on je transportirao zbilju, preobrazio je u simbol, zbio u emociju. Poetski znaci pomoću kojih je komunicirao su jasni, otvoreni i prirodni, poklapali su se s prirodom njegova bića.
Ratne godine proveo je u svome “fascinantnom gradu” kako ga je nazvao u svom posljednjem intervjuu, datom kad je primio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Iskreno joj se pjesnik obradovao, s vidnim ushićenjem ju je, nakon toliko godina, dočekao. Kao čovjek izvan svog vlastitog političkog rođenja, znao je za sve ljepote i muke ovog podneblja punog proturiječja, zalagao se, angažirao za toleranciju, glasno ustao protiv “negativnog provincijskog terora
i vremena u kome su se pažnji javnosti nametnuli ljudi bez ikakvog pokrića i kada su u pitanju javni poslovi”.
Pismo, koje je autor ovog teksta primio od dragog pjesnika (napisano 12. 5.1999. + 1) poslužiće za kratku analizu kojoj pripada ova rubrika.
Rukopis Izeta Sarajlića je izraz intelektualca, literate, čovjeka posvećenog duhovnosti: Čitljiv je, harmoničnog ritma, estetski vrijedan, s redovima koji se “uzdižu”. Slova d, kao grčko delta, lj i g kao osmice, naglašeni potezi gornje zone – otkriće vam pisca, pjesnika.
Izet Sarajlić je bio osoba prefinjenog senzibiliteta, spontan u svome traganju za ljubavlju i ljepotom, određen i nedvosmislen kada je riječ o zahtjevima društvenog trenutka. Prekrasno slovo Z, koje po veličini i obliku odskače, simbolizira znanje, zanos, zavjet, zaljubljenost, zagrljaj – pojmove bliske njegovom vanserijskom duhu i talentu.
Samo u imenu, ono je obrnuto epsilon, trojka, otvorene oči, usmjereno ka prošlom. Tu je i rezolutno t, velika arkada s udicama, znak za slovo ć. To je vraćanje uspomenama, prošlom vremenu kada je, prema riječima pjesnika, “svijet bio znatno bolji i humaniji”. Izet Sarajlić je znao da je čovjekova duša složena “da bi se mogla smjestiti u bilo koje jedinstvene životne melodije” i zato pjeva:
Bilo bi zanimljivo znati
hoće li i dalje kao za naših života
hitati jedna drugoj naše duše.
Ovim osvrtom upućujemo posljednji pozdrav dragom pjesniku, koji je svojim pjesmama mnogima skratio duge, besane noći. Jer, Pjevati svi ne mogu – ne može svak kao jabuka padati kraj tuđih nogu, kaže Jesenjin, pjesnik čijim smo
stihovima i počeli ovaj zapis.
Start, Sarajevo, 7. maja 2002.
No comments:
Post a Comment