Zdenko Lešić: In memoriam

Otišao je akademik Izet Sarajlić. Otišao je Pjesnik. Otišao je Kiko. U “Knjigu oproštaja” nije stigao unijeti svoju posljednju, oproštajnu pjesmu. Ali je - zamišljam - one prazničke večeri u posljednjem bljesku svijesti izgovorio - morao izgovoriti! - bar još jedan stih. Je li to bio jedan od njegovih starih stihova? Možda jedan iz pjesme “Kako će Sarajevo bez mene”. Ili onaj distih iz pjesme “Bluz”: “Bilo bi zanimljivo znati hoće li i dalje kao za naših života hitati jedna drugoj naše duše.” Ili onu strofu iz pjesme “Tražim ulicu za svoje ime”: “Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu, kojom se, neopaženi od svijeta, možemo prošetati i poslije smrti.” Ili ono bezuslovno “Drugi put bih znao neuporedivo više da uživam u životu” iz pjesme “Drugi put bih znao”. Ali ne! Mora da je to bio onaj odlučni, prkosni stih s kraja “Knjige oproštaja”: “Ne odričem se ničeg u svom bivšem životu.” A opet - još uvijek zamišljam - možda mu je tada, ‘dok se zadnjim pogledom rastaj’o od zvijezda’, kroz svijest, nikad izgovorena, bljesnula jedna nova, konačna pjesma, pjesma za kraj svih pjesama što ih je ispisivao skoro pola stoljeća. Je li to bila još jedna oproštajna elegija? Ili opet jedan jetki, satirički prijekor nama koji smo izgubili osjećaj za poeziju i ljubav? Ili neka rezignirano-humorna dosjetka, kao ona o ‘našoj još jedinoj Aveniji Foš’, koja ide ’od mrtvačnice do groblja’? Ili je, možda, - da! to je najvjerovatnije! - to bila pjesma-kliktaj što najzad ide preko rijeke, tamo gdje ga na onoj drugoj obali čeka ONA kojoj je posvetio cijeli svoj život i sve svoje pjesme i bez koje su mu posljednje godine bile tako gorke. Zamišljam da je u tom susretu morao izgovoriti onaj stih iz pjesme “Posljednji tango u Sarajevu”: “Mila, prođe i naš život veličanstveni!”

Ako je istina da čovjek na smrtnom času u magnovenju još jednom proživi sav svoj život, onda se njemu moralo javiti najprije ono davno vrijeme kad ‘mi nismo imali gdje da idemo nago na Vilsonovo Šetalište’: Bili smo (tada) niko i ništa, imali smo samo to nebo i taj život sem snova svega drugog lišen. Da smo tada umrli, za našim kovčegom išlo bi samo lišće. Ali mu se u tom magnovenju moralo javiti i ovo drugo vrijeme, vrijeme velikog priznanja, kada je postajao pjesnik svijeta, ‘posljednji veliki evropski pjesnik ljubavi’, kako su ga - ne bez razloga - ocijenili talijanski kritičari. (Pomišljam da je Kiko u tom posljednjem trenutku požalio što nije stigao da primi Ključeve Salerna!). U tom predsmrtnom magnovenju kroz svijest mu je morala proći i duga povorka ljudi, na čelu sa strijeljanim bratom Ešom, i svim drugim koji su ‘rođeni 23, strijeljani 42’, za koje je - i umjesto kojih je - cijelog života volio; a za njima su morala proći mnoga njegova druga braća, svi pjesnici svijeta, i oni s kojim je prijateljevao, i oni koje je samo čitao; a za njima bezbrojni njegovi prijatelji, i oni kojih više nema, i oni koji su još tu, na ovoj strani rijeke (po broju prijatelja oduvijek se mjerila veličina ljudske duše!); možda se u toj povorci prikrio i po koji zloćudi kritičar, pa možda i neki kritički nastrojeni član CK (imao bi Kiko razloga da i njih sanja u tom ‘snivanju samrtnom’, ali je meni u to teško povjerovati!). Morao se, zatim, u tom magnovenju sjetiti i kako se, kao svijeća, ugasio život njegove divne sestre Raze. Ali se morao sjetiti i Vladimira, najveće radosti svojih zadnjih godina.

Otišao je, dakle, Kiko! Otišao je Pjesnik! Odlasci kao njegov uvijek ostavljaju prazninu. U srcima bližnjih najveću i najtežu. Krug 99 ostao je bez jednog od svojih pokretača i jedne od svojih pokretnih snaga. PEN Centar BiH ostao je bez jednog od svojih osnivača i jednog od svojih najuglednijih članova. Jedna kuća u nekadašnjoj ulici Ognjena Price ostala je bez svog najmilijeg gosta. Sarajevski taksisti bez jednog od svojih najboljih mušterija. Od neki dan Tamara više nije dijete. Vladimir više nema djede. A ipak! Odlazak ljudi kakav je bio Izet Sarajlić ostavlja za sobom nešto čime se i najveća praznina ispunjava. S njegovom smrću mi smo bogatiji za sjećanja, Sarajevo za jednu legendu, za legendu o pjesniku i njegovoj ljubavi. Svojom smrću Sarajlić je ušao među besmrtnike. Jer, za njim su ostale njegove knjige. Pjesnik je ostao da živi kao Pjesma. Tu Pjesmu čitali smo kad smo bili mladi i poslije kad više nismo bili mladi; mi Jovani, mi Ivani, mi Avde, kako kaže jedan stih iz ‘Vilsonovog šetališta’. Čitat će je i drugi koji su došli ili koji će tek doći; čitat će je ne kao pjesme većine drugih pjesnika, već kao svoju vlastitu sudbinu.

Otišao je, dakle, pjesnik Sarajlić. Ostala je za njim njegova poezija I njegov testament:

Najvažnije je to
Da u ulici s mojim imenom
Nikada nikog ne zadesi nesreća.