Ljubljana: Izet, naš prijatelj, dobri čovjek iz Sarajeva

Tone Pavček

Ima pjesnika kojima smrt ništa ne može. To su oni iz stiha: ne, sav neću umrijeti..., oni koje od smrti brane besmrtne pjesme. Naš prijatelj, dobri čovjek iz Sarajeva, veliki pjesnik Evrope, Izet Sarajlić jedan je od njih. Njegove pjesme ostaju s mnogim čitaocima našeg kontinenta, ostaju, dakako, i s nama kao i toliko malih i dobrih stvari i događaja koje smo zajedno doživjeli tokom nezaboravnih decenija druženja. A i on je, također, s nama, samo što je nakratko, za trenutak, skoknuo svojoj pokojnici, supruzi Idi, kao što mu je nalagala njihova velika lijepa ljubav.

A ljubav je riječ svekolikog značenja u Izetovom životu i sveukupnog iskaza u Izetovoj poeziji. S njom je počeo pjevati, s njom je proživio svoj dugi pjesnički vijek, završivši ga kako priliči velikim – s ljubavlju koja pobjeđuje smrt. Njegova je ljubav bila namijenjena mnogim. I, ne najmanje, mnogima od nas koji smo na prostorima naše nekadašnje države tražili mali prostor svoje samoće i svojih pjesama, a velika nebesa svojih zanosa, druženja i drugarstva. A onda se desi da neko ode s ove planete Zemlje na nebo i poput zvijezde kruži nad nama. Svijetao i lijep kakav je bio za života, još malo ljepši, svjetliji, ali i nedokučiviji. Umjesto na malom krajičku vlastitog polja, susrećemo se u nekim novim prostorima svemira poput dodira svjetlosti, problijeska na krilima misli, poput nesigurnog, a tako lijepog sjećanja. Sada iz minule ljubavi žubori dijalog. O lijepom. O svetom. O vječnom. O Izetu.

Dok pišem, gledam Izeta, takvog kakvog sam posljednji put vidio. U Trstu, na promociji njegove knjige na talijanskom, lani, poslije njegovog slovenskog jubileja u Ljubljani. Kao toliko puta ranije, bio je humorno neobuzdan, pjesnički zanesen, duhovit i u isti mah tako ljudski topao, tako srdačan, tako osjećajan. I sav ranjiv. Iz njegove rane navirala je krv. Vidio si je, mogao je osjetiti i još se više čuditi veličini čovjeka koji je bio ranjen. A onda, kada je govorio pjesmu, krv više nije bila krv nego pjesma. Tada shvatiš kako pjesme ne nastaju iz htijenja ili igre već iz teškog humusa ljudskog bistvovanja. I tada je došla pjesma i u pjesmi stihovi: U Sarajevu dvjestohiljada žena a nijedna ti – pjesma tako uzvišena, tako sjajna poput srebra čiste zvijezde da je odzvanjala preko plača pretvarajući suze i ranu u radost koja više ne boli nego ublažava i blagotvorno grije.

Ova je slika slična našem posljednjem susretu u njegovom domu, u Sarajevu, u slici Asima Ferhatovića, u kući koja je bila, kao i njen vlasnik, pri granatiranju Sarajeva ranjena i kasnije popravljena uz pomoć prijatelja, švicarskih pisaca. Sjedili smo za stolom da sitnih jutarnjih sati, malo smo jeli, puno pili, dok je razgovor kružio ne samo po pređenim putevima naše i naših minulih sudbina nego podjednako i po bespućima budućnosti. Izetu se ta budućnost prikazivala u prošlosti jer nije volio novo stoljeće, čak ni u datumima, pošto je sve njegovo, kao što je često ponavljao – ljubavi i pjesme – pripadalo prošlom stoljeću; i sam on bio je pjesnik tog stoljeća. Ali i likovi ljudi iz istog stoljeća koje mi je predočavao, među kojima ih je bilo mnogo nama zajedničkih, svojim su stihovima i gestama bili gosti narednog. I sam Izet, iako to njegov pogled zagledan unazad, najviše na usamljenu kuću bez gazdarice, nije htio priznati.

Umjesto te budućnosti k nama je za stol sjela žena sa slike na zidu, lijepa, dobra katolkinja, kako je u posljednje vrijeme nazivao tu jedinu ženu svog života, sjela je kao podsmijeh istinitosti Izetovih riječi i kao nijemi svjedok veze koju ni smrt nije prekinula. Tako smo sjedili utroje i viječnost se činila tako čudesno, na dohvat ruke blizu.

Na dohvat ruke mi je sada u kući Berberova grafika glave mlade djevojke u društvu Izetove pjesme Sarajevo. Oba su djela iz čuvene pjesničke i slikareve mape posvećene gradu na Miljacki ili, bolje rečeno, gradu koji je Izet nosio isto tako u srcu kao i u prezimenu. Dao sam ih skupa uokviriti i namjeravao ih pokloniti Kajetanu Koviču za njegov jubilej i radi stalne prisutnosti dvoje naših zajedničkih prijatelja: Izeta i njegove pjesme. Desilo se da je slika ostala kod mene i sada je od Kajetana sve dalje, a meni sve bliže. I zbog kiše koja šumi u toj pjesmi gotovo ista kao ona tiha Murnova podnevna kišica, kiše koja je ušla u pjesmu davno prije nesreća koje su zadesile Sarajevo i sada ih ta kiša, koja i kad pada nije prosto kiša, blagotvorno ispire. A naročito su mi bliski stihovi koji sada na toj slici tako prirodno zaljubljenički okružuju glavu lijepe djevojke. To su stihovi:

Uostalom, možda ovo i nije grad u kojem ću umrijeti,
ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsretniji
ali u kome je sve moje i gdje uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam sâm do očajanja.

Da. Umro je u svom Sarajevu. I uopće nije tako očajnički sam. Ako je nekada i bio – a pjesmi moramo vjerovati – sada sigurno nije. Kao što je sam tvrdio i kao što je već rečeno, Izet Sarajlić je pjesnik prošlog stoljeća. Onoga koje su najsnažnije obilježili ratovi, pokolji, masakri, surovosti svih vrsta, stoljeća koje je bilo, kako sada znaju reći historičari, jedno od najokrutnijih u našoj povijesti. Bosna, Izetova domovina, planula je početkom stoljeća, kada se u njoj začeo prvi svjetski rat, a bila je nova krvava bajka i potkraj vijeka. Izetovo stoljeće i njegova zemlja obilježeni su, dakle, okrutnošću i surovošću, krvlju. A on je sav pjesnik ljubavi. Njemu krv ključa od glasa, šapata, brujanja razigranog ritma glavne zapovijedi boga života: voli! Upravo ljubav, ta vječno mlada čudotvorka, bila mu je sve do poznih godina ta koja je čak i starog Izeta podmlađivala i obogaćivala nadahnućem.

Međutim, ta Izetova ljubav nije tek prosto osjećanje, to je moralni imperativ visokih zahtjeva da se voli lijepo i dobro i da se pjesmom bori za pobjedu te i takve ljubavi.

Jedna od prvih Izetovih pjesama koje su obišle svijet pjeva o vučjem ratnom vremenu i o ljubavi. To je, dakako, čuvena pjesma Rođeni dvadeset treće, strijeljani četrdeset druge:

Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi
— — — — — — — — — — — — — —
Preko njihovih strijeljanih očiju prešli su tenkovi.
— — — — — — — — — — — — — —
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.

A onda užas: pjesniku jedne jedine ljubavi, ali u kojoj se grije toliko hiljada, i stotina hiljada, i miliona ljudi, zlehuda sudbina dodijelila je na kraju života proživljenog za ljubav i za pjesme novi rat, krv, smrt, razaranje. Bilo je čak gore nego ikada ranije jer je došlo neočekivano, ali utoliko surovije, od bliske bratske ruke, od komšije s kojim si još jučer dijelio i kruh, i ulicu, i nebo. Izet istrajava u opsjednutom, granatiranom, napadnutom Sarajevu, jer on je Sarajlić koji ne može izdati svoje Sarajevo, bori se za svoju pravu ravnotežu, za svoju pjesmu i za svog unuka Vladimira. Tako pobjeđuje nasilje, nestašicu, glad, metke koji te u svakom trenu mogu pogoditi – a on je i bio pogođen – sve to pobjeđuje vjerom u život i pasternakovskom posvećenošću pjesmi.

I kao što se već desilo da u njegov život uđe jedna jedina ljubav, tako je pjesnika, muškarca, čovjeka, rodoljuba s ovih naših čudnih balkanskih prostora i mislioca evropskih i svjetskih raspona u njegovom životu zadesilo više ratova. U pjesmi Ratovi u našim životima pjeva o posljednjem koji je doživio:

Marko Bašić je preturio preko glave
dva balkanska i dva svjetska rata.
Ovo mu je peti.
Meni i mom pokoljenju – drugi.
A za Vladimira
s njegovih osamnaest mjeseci
u ovom trenutku moglo bi se reći
da je čak polovicu svog života
proveo u ratu.

I ova je pjesma svojevrsno svjedočanstvo ne samo o strahotama bosanske stvarnosti proteklih godina nego i, ništa manje, o Izetovoj vjeri da sve u njegovom životu, ili gotovo sve što ga se u životu dotakne, može postati pjesma. Čini se da je to svoje uvjerenje učvršćivao i u velikom poznavanju i ljubavi prema ruskoj poeziji, kao i usmjerenošću nepresušnog izvora vlastitog nadahnuća na životni pjesnički realizam. Sam kaže da se morao braniti od pjesme da ne bi previše pisao, mada nije ni previše odabirao.

Međutim, taj njegov organski monolitni stih koji uobličuje pjesničke sentencije, iskazujući svima razumljive i do boli iznenađujuće slike naše bijede i nade, stih koji odvraća uroke zla i priziva dobre anđele ljubavi, ostaje mimo bilo kakvog pjesničkog stvaralačkog “izma” visoki spjev elementarnog lirika i autentičnog svjedoka svog vremena. Iznad brda htijenja i teorija, negiranja i divljenja, lirika Izeta Sarajlića se uzdigla do visina izražajne ljepote pjesme uz koju ljudi i stvari moraju ušutjeti. Stoga nije čudo što je ta i takva njegova pjesma žela odobravanja i oduševljenja ne samo među prijateljima i u širokom krugu domaćih čitalaca nego, ništa manje, i u mnogim evropskim gradovima, gdje je posljednjih godina života štampao svoje knjige i čitao svoje pjesme.

Rekao bih da je to bilo i zato što je Izet živio poeziju. Pjesme su stalni svjedoci njegovog života. Voljele su ga i on tu ljubav nije iznevjerio. Bile su omiljene među mnogim ljudima širom svijeta također i zato što nisu bile napisane isključivo na njegovom jeziku ili isključivo prevedene na njemački, talijanski, ruski i tako dalje, već su u biti, u najčistijem nadahnuću, bile napisane na općeljudskom jeziku, jeziku koji je Izetov osnovni organ govora i pjevanja.

Takav je bio i prema nama. Kao pjesnik, kao čovjek, jer to je kod njega nemoguće razdvajati. Davao je mnogo, a mnogi su mu uzvraćali malo. I mi smo mu vjerojatno ostali ponešto dužni. Bar za sebe mogu to reći, iako istovremeno znam i to da neće zamjeriti jer nas, kao uvijek, još i sada voli.

Sada bih na kraju morao reći: vrijeme je da zapalim cigaretu, da povučem nekoliko dimova, iako već više od dvadeset godina ne pušim, vrijeme je za čašicu dobre rakije za opomenu i za pamćenje. I u tome bi nam se sigurno pridružio i Izet, kimnuo bi glavom i uz cigaretu i piće rekao: što se tako čudno držite? Ma nije to ništa, samo sam skoknuo Mikici, zovnula me, a njoj nikada nisam mogao ništa odbiti. Pa ću poslije moći još koliko hoćete i s vama.

Zapalimo, dakle, ako ne cigaretu, onda lijepu misao za njega i popijmo samo malo, tek koliko priliči, jer to će mu biti draže nego da zaključimo s onim: vječna mu slava!