Showing posts with label "Tranzit" (1963). Show all posts
Showing posts with label "Tranzit" (1963). Show all posts

Rani Sarajlić

Rani Sarajlić kao i rani Seljvinski,
nit pije rakiju nit pije viski.

On previše veruje svakom i svima.
Rani Sarajlić kao rana zima.

Rani Sarajlić, to su prvi dani slobode.
Rani Sarajlić misli jedino na ode.

Od njih one ne stiže ni da se obesi.
Rani Sarajliću, gde si sada, gde si?

Volfgang Borhert

Vlajku Palavestri

Sit svega, jedan Nemac se uspravlja.
Jedan koji više neće da kliče "Heil Hitler".
Jedan koji svoje srce ostavlja u Smolensku.
Ostavlja. Kao što se ostavljaju cokule ili sviter.
Jedan koji je zauvek mogao da ostane u Vitebsku.
Ili kod Voronježa. Zauvek. Für ewig. Forever.
Jedan koji nikad više neće znati da kaže sever
ili život ili smrt ili ma šta drugo a dane misli na mitraljeze,
na breze pune optužbi i snega.
Mrtvog, Nemačka koja sve zaboravlja,
malo pomalo sad evo zaboravlja i njega.

"A kakva će biti tvoja..."

A kakva će biti tvoja poslednja zima?
Čuješ,
kakva će biti tvoja poslednja zima?

Kiše se spremaju da ti napišu nekrolog
i otud padaju tako sanjivo.
Posle,
neko će njihove reči
grizući usne
da zavija u staniol.
Jedna mačka s prebijenom nogom
u podne dolazi da ti kaže zbogom.
Sve je spremno da ti poslednji put naruga.
I ti se sećaš nekih starih jaruga.
Ti se sećaš nekih starih prepirki.
Bože,
kako se to nekad sve ozbiljnije uzimalo!
Predveče,
pio bi malo vode, ali to su ti zabranili.
Zabranili da pišeš. Zabranili sve.
Uskoro, međutim, počinje i sneg
i ti srećan što je konačno pao
kao da ćeš na doček nove godine, ne u smrt,
moliš ga da pada bez ikakvih "jao".
U ovom času uostalom
koliko je samo zaljubljenih u ovom gradu!
Kad bi ti dali pero
napisao bi svoju najoptimističkiju baladu.
O maturantkinji koja je upravo dobila dvojke.
Ona još uvek ima pogled devojke.
Ona je možda tvoja kći.
Porodilja, a i sama rođena tek juče.
Eto kome treba pomoći.
Kad bi ti dali pero
napisao bi svoju najoptimističkiju baladu.
U glavi već imaš njen kraj:
Vidiš, Smrti, mi se stalno rađamo
i šta ako se u međuvremenu svađamo, svađamo?

Sarajevo

Sad nek spavaju svi naši mili i besmrtni.
Pod mostom kraj II ženske gimnazije nabujala Miljacka teče.
Sutra je nedjelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.
Naravno, pod pretpostavkom da ne pada kiša.
Dosadna, duga sarajevska kiša.
Kako li je bilo Čabrinoviću bez nje u tamnici!
Mi je proklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je prokljinjemo, psujemo svjesni da od nje nikad
Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa šta! Zbog toga zar manja biće moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat
I kad jedine riječi postaju ne "zaboravi" i "zbogom"?

Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,
ali u svakom slučaju nije zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsretniji
ali u kome je sve moje i gdje uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam sam do očajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtušenko sigurno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoć
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovdje, zovnem li topole, svoje sugrađanke,
i one čak znaće šta je to što me boli.
Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsretniji,
ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.

Na vest o smrti jednog gimnaziste

U principu, nikad nisam bio na strani samoubica.
Pogotovo kad je u pitanju neko ko je tek počeo da živi.
Da, umesto rezanja vena uvek će se naći pero i mastionica.
I p a k,
zašto se ubio maturant Saša, zvani Sivi?
Zato što je iz fizike ponovo dobio jedinicu?
Zato što je otac juče napustio mamu?
Ništa. Vratiće se.
Lani, nije li tako isto pogrbljen otišao niz ulicu?
Posle je bila komedija. Sad opet imamo dramu.
Propio se momak, kao Džek London?
A nikad eto neće napisati ni Gvozdeni... ni Zlato.
zarazi se društvom zaraženim cinizmom i modom,
gde se umesto život govorilo blato?
Zaljubio se u BeBe iz susedne klupe,
koja ustvari i nije tako loša?
Tek volela je drugog. O te besmrtne, glupe
gimnazijske, opere za dva groša!
volela je drugog.
Inače, momak je bio sasvim normalan,
mada kod neba ne na tako visokoj ceni.
Kroz deset godina možda bi zaista napisao neki roman.
I to baš o toj BeBe, tad već svojoj ženi.
Ovako: pa to je isto kao da je četrdesetosme
ovaj Izet, zviždeći Travijatu, legao pod točkove voza!
Ana KArenjina bi se obradovala
i jednom istomišljeniku iz Bosne.
A Bosna, zar da bi se obradovala i ona?
Ko zna.
Najvjerovatnije bi samo još jače stisnula zube.
I rekla, onako po bosanski, lišena kadife:
"U redu, sahranite ga,
ali na sahrani da ne čujem nikakve trube".
Rekla. I uzdahnula.
I ušla u - najbliži bife.

Montre

U njemu bi se tako divno smestila radnja nekog remarkovskog romana.
Ipak,
u taj grad nikad neću sići.
Čak ni vino popiti u nekom njegovom bifeu,
po vojnički,
s nogu.
Tako, sve među nama i završiće se ovim mahanjem iz voza,
ali u ovoj noći i to ne liči li ipak na neku eklogu,
neku modernu eklogu bez frula i mimoza?
Ako vam je tako lakše, sve ovo, uostalom, možete zamisliti i kao razgovor,
razgovor jednog jugoslovenskog pesnika
srednje generacije
s jednim neutralnim gradom
s neutralnim planinama nerezervisanim ni za jednu sutrašnju gerilu.
Jedino zajedničko među njima to je taj Veliki Medved iznad njihovih glava.
Veliki Medved koji se, verujemo, nikad neće pretvoriti u nekog Velikog Gorilu.
Šefu stanice, međutim, očigledno da nije ni do kakvog medveda.
On gleda
što pre
da nas prosledi nekom drugom.
Zbogom
Montre.
Možda nekakav monter
i u tebi
jednom
čitaće me
s tugom.
Zbogom
Montre.
Kao da se nikad nismo ni videli.
A možda baš tu bih mogao jedino u miru
da provedem ovaj ostatak godina.
U miru,
u m i r u,
ali zar je to ono što želim,
što sam želeo dok sam pisao svoju socrealističku liriku,
svoju himničnu,
svoju melanholičnu,
svoju kako god hoćete liriku
dok su drugi propagirali
rokoko
i fiziku?
Zbogom
Montre.
Kao da se nikada nismo ni videli.
Zbogom?
Doviđenja.

Neznanka

Neznanka. Tako bi barem rekli simbolisti.
Ustvari, jedna od hiljada pariških prostitutki.
Takvu
ko će se ikad setiti da izvede na kakav skeč
i da joj kaže koju maznu reč.
U nekom jeftinom sobičku da joj čita Malog princa.
Ta i njoj se ponekad plače!
Eno ga, dolazi bubuljičavi poslastičar iz Linca.
Sad će...
Sad će poznata pariška predstava.
Poslastičar iz Linca kao vojvoda od - Erla...
Konačno, šta je bila i madam Pompadur
nego najobičnija onovremena striptiz-gerla.
Mesto poslastičara bio je... markiz taj i taj.
Konzul iz Osla.
Komandandt Bordoa.
Luj Petnaesti se kao vraćao s državnog posla.
Vraćao se ustvari iz - bordela!
(Pariz, "Au chien qui fume", 8.12.1960.)

Susret s emigrantom-pesnikom u kafeu "Saint-Placide"

Da nije imao oči, ličio bi ti na neku staru violinu.
Uostalom, možda si ga i izmislio, bar s nekim da podeliš taj dan.
S nekim svakako. ali on. Ne bi li bilo bolje da si ga pustio na miru?
A ti mu još i stihove.
Eh ti! Eh ti!
Lirik, ostaćeš uvek to. Neovisno od tekuće mode
oblaci će te uvek onespokojiti. Ljudi pogotovo.
Ovaj tu zaželeo se neke inostrane slobodice.
Sad bi bio sretan da u nekom selu tako
gacka po blatu i sluša domaće ptice.
Znaš po sebi:
deset italijanskih dana
(bilo je to tvoje prvo "inostranstvo")
bio si naprosto lud, kao padobranac bez padobrana.
Toneš, a nigde reči "mili".
Jest mi ga i to neko padobranstvo!
Ovaj tu čitav svoj život zuriće u redove vožnje.
I oni, redovi vožnje, u njega.
Njega ne. Žalim njegovu majku koja više uopšte ne može
da zamisli to lice puno dečačkih pega.
Jednog dana rekao joj je: "Sutra me ne čekaj".
Uzeo takci i pravo na stanicu.
Dugo, zajedno s njim, putovala je i zavičajna reka.
Ali i ona konačno ima svoju granicu.
Ovde, šta će kome njegove pesme,
njegovi uzdasi za tom rekom što osta u maglama.
Na buvljoj pijaci njegovu nenapisanu zbirku pod naslovom Jesen
sumnjam da će kupiti i jesen sama.
(Pariz, 1960.)

Kod Dipona

Dobriši Cesariću

Glavna lica ove pesme rastanka
jesu
On - Englez
i Ona - Parižanka.
Voz ide u 10.
Ili tako nešto.
Sad evo ih ovde, "Kod Dipona".
On u mislima već je negde na La Manšu.
Ona čeka njegov poslednji odgovor.
Šta joj to recituje? Možda Stivensona.
"But I go forever and I come no more".
(Pariz, 14.12.1960.)

"Već deset sati..."

Već deset sati kako se ne javljaš.
A šta ako si počela da me zaboravljaš?