Bosanskohercegovački pjesnik i najprevođeniji poeta iz ove države laureat je prestižne nagrade "Alberto Moravia". Izet Kiko Sarajlić, o čijem se političkom angažmanu i stavovima posljednjih godina govorilo češće nego o njegovim djelima, i u trenucima kada bi trebao slaviti, ne odstupa od svojih principa, ne ublažava svoje stavove, ne želi se dodvoriti generacijama u koje ne vjeruje, niti hvaliti tehnološka dostignuća novog vremena. U intervjuu Danima, on govori o boljoj prošlosti, Janis Joplin, Borgesu, bratu Eši, Koštunici i Karadžiću, Bushu i domaćicama što se javljaju u TV programe.
DANI: Čestitamo, gospodine Sarajliću. Nemo propheta in sua patria, reklo bi se. Nagrada "Alberto Moravia" još je jedan dokaz kao je Izet Sarajlić cjenjeniji u širim i značajnijim književnim sredinama od naše.
SARAJLIĆ: Italijani su uvijek prema meni gajili neku vrstu plemenitosti, koju baš i nisam do kraja razumijevao. Bio je tu uvijek neki fluid, neka intimna, gotovo ljubavna veza. Poslije pada stare države, u kojoj sam imao svoju publiku od Triglava do Đevđelije, dogodilo mi se i to da ljudi iz Napulja dolaze navečer u Salerno ili u Rim zato što vole da slušaju poeziju Izeta Sarajlića. Naravno da se čovjek obraduje i sjeti se nekog normalnog doba čovječanstva. A čini mi se da mi pristaje ta značka. Kao neko ko je čitav život opanjkavan - bio sam i velikosrbin i boljševik i tandara-mandara, svašta sam "bio", ali, u suštini, čitav sam život bio antifašista. I normalno je da te raduje nagrada koja nosi ime jednog od najžešćih antifašističkih kritičkih pera koje je Italija imala. Ne želeći da na bilo koji način poredim stvari, sjetit ću se da je Borges, veliki Borges, išao primiti nagradu iz Pinochetovih ruku. I u času smrti je možda zažalio što ju je primio. Kad imaš osjećanje da primaš nagradu koja ti pripada, koja pripada tvom svijetu, onda se ne dovodi u pitanje ništa što si bio čitavog života. Što se tiče uvažavanja o kojem ste govorili, nećemo nikoga opanjkavati, ali naša književna čaršija je zaista čaršija. Evo, neki dan sam išao na izložbu Seada Čerkeza i, uz Mirsada Bećirbašića, koji je izložbu otvorio, bio jedini pisac tamo. U naše doba, doba naše mladosti, nije bilo izložbe gdje mi svi zajedno nismo bili, svi mladi pjesnici i pisci i ostali umjetnici. Isto je i na književnim večerima: nećete vidjeti pisca! Dragutin Braco Kosovac, živa legenda, dođe jedva na nogama, dođe legendarni advokat Fazlija Alikalfić, ali kolege nema. Kod nas je to, izgleda, vječno, jer čim se neko malo digne iznad sredine, odmah doživi neku odioznost i odmah mu se podmeće. Čini se da je to normalna biografija za pisca, ne d'o bog imati neku drugu. Jer, osim što sam bio antifašista, bio sam i mlađi brat - danas već sedamdesetogodišnji - Ešrefa Sarajlića koji je strijeljan u 18. godini. Sav moj problem je, zapravo, bio ne iznevjeriti Ešu, i mislim da me je to očuvalo, neovisno od društvenih oscilacija koje su bile ovakve ili onakve i najčešće nepovoljne za pjesnika. Kad sam bio prije dvije godine u Varšavi na književnoj večeri, podignem glavu kad tamo Tadeusz Mazowiecki. I nađemo se poslije, pričamo, i on meni kaže: pane Izete, na sljedećim izborima u BiH će pobijediti komunisti. On valjda misli da sam ja komunjara. Kažem ja: pane Tadeusz, ja sam "anti-anti", a i nisam baš siguran da će pobijediti, a on, čovjek koji je dao i ostavku zbog toga što nije mogao učiniti više za nas, kaže: dosta je te demokratije koja to nije, izopačenih sistema vrijednosti.
DANI: Istina je, niste, poput nekih kolega, bili u blizini i milosti esdeaovske vlasti, ali postojala su vremena kad je ime Izeta Sarajlića bilo ne samo književno nego i političko.
SARAJLIĆ: Jednom je moja pokojna žena, kad me je neko za nešto opanjkavao, mojoj sestri - a obje su sada na groblju kod Lava - rekla: "On bi među boljševicima bio menjševik." Nisam bio ni tvrdoglav, ni vjeran nekoj imaginarnoj apstraktnoj ideji, to je, jednostavno, bilo čuvanje sebe, jer moje je da živim i malo i poslije smrti. Moja ploča, odnosno ploča ljudi iz moje profesije koji do nje drže, ne vrti se na 33 obrtaja, nego malo i duže. O ljudima koje spominjete ne razmišljam, znam da je takvih bilo koliko god hoćete i znam šta su radili prije rata, u socijalizmu. Na meni je ostalo nekakvo zvono, a s njima ima taj problem što su pored svega bili i hrđav ljudski materijal. Ljudska dimenzija je ona koja objašnjava i koja opravdava čitav život umjetnika. Znate, kad je Tolstoju mladi anarhista iz Kijeva došao i rekao: vi tu živite božanstveno, a izigravate nekakvog čovjeka iz naroda, pišete čak i nekakve bukvare poslije Rata i mira i Ane Karenjine!, šta je uradio grof? Sjeo na voz i otišao da umre na željezničkoj stanici u Astapovu. Ja sam vidio njegovu rodnu kuću u Jasnoj Poljani, i, znate, Ganić u takvu malu kuću nikada ne bi uselio.
DANI: Vaše djelo se često dovodi u kontekst s ruskom, odnosno sovjetskom književnom tradicijom, koja je danas skoro iščezla. Jesu li ti korijeni samo poetski, ili tu ne treba zanemariti i ideološki predznak?
SARAJLIĆ: To je, također, kad govorimo o onom vremenu, dio opštejugoslovenske atmosfere. Jedan kritičar koji se u međuvremenu ubio, a bio je čak potpredsjednik one monstruozne države koja ima prijestolnicu na Palama (Nikola Koljević, op. prir.), jednom je o meni pisao kako sam pod strašnim uticajem Eliota, kojeg ja u to doba nisam ni čitao, osim informacije radi. Kod nas se stalno insistiralo na toj mojoj vezi s Rusima, koju, normalno, ne opovrgavam. To je došlo s idejom koja mi je bliska i kozmopolitski internacionalna, antifašistička, a tu je i slavenstvo, kojeg se ja odreći ne mogu. Prihvatam to što ste rekli, jednom sam i napisao za jedan ruski časopis da sam Majakovskom dao svoj najveći orden, orden svojih osjećanja prvog reda. Međutim, isti ti Rusi, kada bi objavljivali moje pjesme, oni bi govorili o nekim drugim utjecajima. Neko je tamo napisao da se kod Izeta osjeća jedna nota koja potječe od Apollinairea. Kritičari vjerovatno imaju svoj svijet, vjerovatno je dotični potpredsjednik te famozne države, samoubica, od jutra do mraka iščitavao Eliota pa našao nešto. Mi, ipak, živimo u jednom vijeku u kojem je teže nositi utjecaje. Lakše je bilo, recimo, Puškinu ili Heineu. Pročita klasičnu književnost, Goethea recimo, i posjeduje sva znanja vezana za poeziju. Sramotno je, a tu mislim na većinu sarajevskih i bosanskih pjesnika, to samozadovoljstvo minimalnim ostvarenjima.
DANI: Svečana je prilika, nemojmo da padaju teške riječi. Ali rješenje za našu sadašnju situaciju nije prizivanje nekih vremena koja su prošla a bila su bolja.
SARAJLIĆ: Svijet je bio bolji. Sad je kritika u rukama apaša, koja od kaplara napravi barem majora, i ti čitav život možeš živjeti na nekoj nezasluženoj slavi. Nisam poliglota, ali, zahvaljujući porodici u kojoj se govorilo nekoliko jezika, morao sam znati šta pišu Nijemci, šta Japanci. Našu se generaciju nepravedno optužuje. Ti momci, oni što su ih nazivali "zlatnim dječacima naše poezije", pisali su i govorili: "Sa nama počinje pismenija i kulturnija književnost BiH." Ja sam im na to često replicirao da nisu razmijenili niti jedno pisamce sa jednim velikim piscem koji trenutno živi u svijetu, a ja sam se sa njima dopisivao i prijateljevao, čak i slavio Nove godine. Moj problem već dugo nije u tome šta napisati, nego šta ne napisati, da ono napisano ne dovedem u pitanje. Sve što želim je privesti ovo tijelo časno kraju, ovu trabakulu, koja je ostala od brodića, ili čamca, dovesti do obale bez nekih velikih zaokreta koji bi me posthumno mogli koštati.
DANI: Nekad ste se znali i nasukati. Kako sada gledate na razočarenja koja su Vam se dogodila. Posljednji put kad sam razgovarao s pokojnim Darijom Džamonjom, on je, misleći na rat, rezignirano kazao: "Možda se sve ovo dogodilo zato što je Radovan Karadžić htio pokazati Rajku Nogi da je veći Srbin od njega!"
SARAJLIĆ: Ima u tome istine. Oni su, istina, nekada dolazili do mene, ali ne zato što su me voljeli, nego zato što sam bio utjecajan. Rajko Nogo je bio silan, pomalo i bezobrazan, on bi ponekad zbog tog srpskog artizma, čini mi se, i namjerno prevrnuo neku pepeljaru, džezvu ili bocu, a Radovan je bio neki seoski džentlmen i glumio je finoću. Nikada nije došao bez cvijeća za ženski dio obitelji, uvijek bi ustao i počistio iza sebe ili iza Noga. Čini se da je Radovan, nezadovoljan pozicijom pjesnika i psihijatra - a ni u jednoj se nije dokazao, posegao za zločinima, ne bi li se u istoriju nekako ugurao kao "otac domovine". Kad sam ranjen 1993, moj zet je, nakon što je granata razrušila sobu i sve po njoj, našao knjigu s posvetom: Mojim čitaocima Sarajlićima, srdačno Radovan Karadžić. I rekao: opa, šta je ovo? Ja sam, zavijene glave, pokazavši rupe od gelera, pokazao i ranu te rekao: I ovo je Radovanov poklon čitaocima.
DANI: Koliko su pisci krivi za sadašnju atmosferu intelektualne bare u kojoj živimo i koju ste već spomenuli. Neki dan je jedan ugledni član PEN-a rekao da ta institucija nema utjecaja, jer nema novaca. Hipokrizija?
SARAJLIĆ: Spomenuo sam tu atmosferu i užasnut sam što i dalje "furamo" ponosni na nju. To što ste spomenuli jeste neka vrsta opravdanja nemoći - "nema para". Šta znači nema para? Kad Lav Tolstoj lupne šakom Nikolaju, bilo je dovoljno da se car malo zabrine. Danas nema tih ličnosti, ne može biti Umberto Eco zamjena za Emilla Zolu. Ne može neki pisac kojega je izmislila sedma sila, evo, recimo, Peter Handke, biti zamjena za Stefana Zweiga. Postoje orijentiri, postoje ljudi poput Erenburga, Moravije, Camusa, Nerude, koji su mogli i trebali pokretati stvari. Kad je uoči rata ubijen mladi pjesnik, crnac iz Južne Afrike, bio sam jedini na kugli zemaljskoj koji je o njemu napisao pjesmu. Naši potpisi malo znače, a ja inače ne vjerujem u te silne organizacije koje se za nešto bore. Trudio sam se da i u socijalizmu budem individualista i slijedim neku svoju misao. Naša epoha je, znate, površna. Bukowski, protiv kojeg ja nemam ništa, bio je jedan od najpopularnijih pisaca ovog vremena. On, ipak, nije bio ta veličina koja može upozoriti svijet. Ni u štampi više nema mnogo pisaca koji nešto znače. Dosta nas je bilo i koji smo upozoravali; evo, i vi ste se satrali u Danima, pa ste navukli na sebe mržnju mnogih. Ni ja nisam stajao, ali to niko ne sluša, čak te i ignorišu. Žele da ti daju do znanja da su oni bossovi i da upravljaju svim, pa i našim sudbinama.
DANI: Neki mediji su, ipak, bili bolji dio ovog društva?
SARAJLIĆ: Već odavno nisam oduševljen medijima. Mislim da ste svi skupa davali previše značaja ljudima koji ne zavređuju toliku pažnju, čak i negativnu. Ako je neko za zatvor, molim vas, napišite to na nekoj stranici, tekst od pet redova, da je uhapšen, i nemojte da ga stalno gledamo na naslovnicama. Sve je poremećeno. Kad vi upozoravate na nekakve kriminalce, oni ostaju u očima mase, oni zapravo ispadaju heroji. Otkad na naslovnoj strani naših novina nisam vidio neku veliku ličnost iz umjetnosti ili književnosti, ali svako malo na naslovnici iskoče oni koji bi trebalo da su iza rešetaka. Pa me opet za pet mjeseci u dva reda obavijestite kako teče suđenje i - gotovo. A ja još moram čitati njihove intervjue dok se vodi istraga. Sve je pomjereno. Gledam ove kvizove: na Hayatu imaju rubrike i onda neko izabere kulturu, a tamo pitanje o bubnjaru u nekom sastavu ili kad je u Skenderiji neki koncert. Znam značaj rock muzike u globalnom svijetu, ali sve je to supkultura. Ako govoriš o kulturi, onda daj djecu upućuj u nešto; mi smo kao djeca morali znati barem stotinjak književnih imena, danas nisam baš siguran da djeca znaju išta od toga. Njima su nametnuti mali domaći lokalni pisci i nametnut im je taj strahovito agresivni svijet iz muzike. Jednom sam bio u Mornaru, to je legendarna kafana u Beogradu, i tamo je bilo neko društvo na svadbi. Dva sata su pokušali otpjevati pjesmu i nije im uspjelo, a kad je neko zapjevao La Palomu, svih njih 20 je to prihvatilo. I onda mislim, Bože moj, kolike milijarde danas odu na autorstvo, a te pjesme za stolom nikad niko neće zapjevati, pjevaju se pjesme koje su naslijeđe, rekao bih, istorijsko. Jer, i kafane su institucija u našim životima. I još nešto: mediji svima dozvoljavaju sve. U moje vrijeme postojali su mnogi ljudi koji su slikali, pisali, bavili se najrazličitijim vrstama umjetnosti, ali im nije padalo na pamet da to iznesu u javnost. A danas svako zove u kontakt-programe i kaže "halo, Mevlida ovdje", valjda da bi komšinicama mogla reći da je bila u programu u kojem je gostovao i Kiko Sarajlić.
DANI: Jedan veliki glumac, danas holivudska zvijezda, voli pjevati Vaše stihove. Kako se osjećate kad ih čujete?
SARAJLIĆ: Ne volim da ih slušam u tuđoj interpretaciji jer mi se uvijek čini da me glumac malo odnese nagore. Sarajevski glumci su mi često zamjerali što ih nikada ne zovem na svoje večeri. Ja sam rekao da ću, dok živim, vrtiti ovo svoje, pa vi poslije radite što hoćete. Meni se čini da ja to bolje od vas radim.
DANI: Niste baš skromni. Je li to jedna vrsta razočarenja?
SARAJLIĆ: Normalno da jeste. Mi nismo prepoznavali, nismo vidjeli te kokarde na čelima ljudi. Nekada davno, 1974, napisao sam u knjizi jednu pjesmicu Radovanu Karadžiću. Imao sam potrebu da jednu svoju posthumnu knjigu objavim za života, a ne da mi je poslije nekakvi sakupljači prave. Bilo je to jedno pismo Radovanu u kome se kaže "zar je zvijezda besmisla jedina zvijezda koja na ovom nebu plamti, pa u ovom vijeku je Hitler oboren"… Stanko Cerović je iz toga izveo nekakvu moju proročansku ulogu, objavio esej o tome kako su sve pjesme tu idilične, prijateljske, a u toj je jedino rasprava o onome što je sljedovalo. Ne, nije to bilo proročanstvo, ali pjesnik po prirodi ima nečeg profetskog. Odavno naslućujem; danas me mnogi ljudi sretnu na ulici pa me za pjesmu iz 1960. godine pitaju, kad si ovo napisao, kao da je jučer. Nešto se naslućivalo. Živjeli smo u epohi u kojoj se dogodilo toliko zlo, mrak koji niko od nas u takvoj žestini nije mogao predvidjeti. Može se kazati da sam te sile destrukcije naslućivao osluškujući muziku koju je moje dijete slušalo. Kad je Janis Joplin počela da dominira, osluškivao sam iz kćerkine sobe te neartikulisane krike, tu žestinu. Vidio sam da se nešto događa u vasioni, i onda su odjednom iz filma izbačeni melodrama i dijalozi. Kad uključite tv, čuješ samo pucnjavu ili krikove ili uzdahe na krevetu, i bilo mi je jasno da je civilizacija izabrala neki pogrešan put. Već 20 ili 30 godina nikako da se pojavi neki velikan, neki, iako ne plediram ni za jednu naciju, Roosevelt, pa da on, recimo to tako, vlada svijetom, a ne Bush. Neka bude neko ko skretnicu može povući na pravi kolosijek. Nedostaje orijentirnih ljudi, i njih fali u svakoj sredini. Kad su naši ljudi ovdje napadali Vojislava Koštunicu jer prilikom posjete Sarajevu nije pao na koljena, ja sam se iznenadio. Naš svijet od Koštunice traži da bude Willy Brandt. Reagovao sam u Oslobođenju i napisao da ne bih primio taj njegov pad na koljena. On da mi se izvini? Osim toga, to je uvreda za Brandta, za njega znamo kakva je figura. Fali više takvih ljudi u svakom narodu. Ovo je jedno neodgovorno doba, gledajte: Berlusconi u suštini radi na rušenju Italije a biraju ga za šefa države, eto u takvom mi svijetu živimo.
DANI: Zar stvarno mislite da je svijet nekada bio bolji?
SARAJLIĆ: Bio je znatno bolji i humaniji. Puno mi hvale ovaj internet, a ja preko njega ne mogu biti siguran ni jesam li dobio ovu nagradu. Bolje mi je da pitam mog Sinana Gudževića, njemu i njegovom pismu više vjerujem.
Objavljeno u BH Danima, 23. novembar 2001
No comments:
Post a Comment