Nove komšije

Niko od stanara na groblju ne može biti sretan ako mu je prva komšinica jednogodišnja djevojčica. A Mikicina prva nova komšinica Tara M. Djorđević, s bijelim mermernim grobićem iznad njenog, rođena je iste 1994. godine kad je i umrla.

Ako je ikom, njoj ovdje nije mjesto!

Sad bi joj bilo pet godina. Mama bi joj čitala “Kozu i sedam jarića”.

Cetvoro Tatarevica lijevo od Mikicine humke raznijela je granata dok su rucali. Rupa na zidu njihovog stana kod kina “Tesla” odavno je zakrpljena, ali u ocima Sarajlija koji su prezivjeli ovaj rat ona ce uvijek tu stajati.

Igor Rehar, u godinama Rajmona Radigea, tek sto je mozda u podrumu, uz svijecu, poceo da cita njegovog “Djavola u tijelu”.

Mama ga, kao i ja Mikicu, obilazi svaki dan. Tako sam i saznao da je poginuo u onom masakru na Markalama.

Dva tri reda vise pociva Damjan Ramic, sin slikara Affana Ramica. On je poginuo u dvadeset prvoj godini u bici za Azice. Kcerci mu je sada isto toliko godina koliko i njegovoj smrti. Pred Afanom ne pominjite nikad Azice!

Tonka Anicic (1899-1992) barem se nazivjela. Zar je morala da doceka i ovaj rat?

Osvaldo Moreno umro je samo koji mjesec prije Mikice. Danas pod snijegom bas mi ga je, Italijana ozenjenog Bosankom, bilo zao.

Mikicin prvi komsija i Ladislav Lenard. Zbog kakve li je velike Srbije i velike Hrvatske jedan Ceh morao da pogine u Sarajevu 1992. godine?

Fata Maslic je jedina komsinka koja nam je to bila i u bivsem zivotu. Danilo je i njoj donosio penziju.

Fatin sin Miko, do naseg preseljenja na Marindvor, bio je nesto kao nas golub pismonosa koji je Razi donosio nasa a nama njena pisma.

Ponekad, uz pismo koje je uvijek moglo biti i posljednje, donio bi za Vladimira i koju mrkvu iz svoje ratne baste. Ne rijetko iz torbe bi izvadio i poneku dascicu nadenu na putu na kojoj bi se, da smo je imali, mogla skuhati i kafa.

Do Mikinog pojavljivanja narednog dana uvijek smo bili u grcu. Sta ako gaje na povratku kuci naslo njegovo parce granate?

Svi smo mi imali to “svoje” parce granate.

Izetinu Nadu ono je naslo kod zgrade Predsjednistva, Boru Basica u haustoru, Igora Rehara na Markalama, Silviju Rizvanbegovic u kolima hitne pomoci, sina filmskog reditelja Gojka Sipovca na putu do kuce, a eto, Miku je mimoislo.

Mikica se u snu ipak stalno trzala.

Kad bi ga sutradan, obrijanog i nasmijanog, vidjela u vratima, dugo ga je ljubila. Sad ga ljubi njegova Dijana, ali u Australiji. Dijana, profesorica matematike, dvije godine ga je dva njihova sina, cisteci njemacke klozete, cekala u Minhenu. Da Fata nije umrla mozda ga ne bi ni docekala.

A mozda je Fata i utekla iz zivota da bi Miku oslobodila tih obaveza sina?

Malo dalje i od Fate i od Mikice su Mila i Ivica Bodnaruk. Stari Razini, i nasi, prijatelji imali su srecu da pred kucnim vratima poginu od iste granate.

Jedna od Mikicinih novih komsinki do nedavno je bila i Milica (ili Branka?) Bokonjic. Prije mjesec-dva njeni posmrtni ostaci su iskopani i, kako cujem, preneseni u Beograd.

Za svojih sedamdeset godina sarajevskog zivota Branka (ili Milica) morala je barem jedan valcer otplesati s nekim muslimanom, barem od jednog katolika je morala posuditi skripta iz anatomije ili iz teorije prava, barem s jednim Jevrejem u drustvu proslaviti barem jednu novu godinu.

Neko iz njene porodice ocigledno nije mogao da se pomiri s mislju da se taj njen multietnicki zivot nastavi i poslije smrti.

Sad je mjesto na kome je do juce pocivala prazno. Bilo bi lijepo kad bih tu mogao da posadim jednu brezu.

Mikica je u nekom ruskom romanu nasla rijeci koje je u pismima cesto i sama upotrebljavala: “Volim te do brezice”, to jest do groba.

Jedna brezica bas bi nam dobro dosla kad tu budemo pocivali zajedno!

Sarajevo, 1998-1999.