Čudesna Izetova ljubav prema Italiji

Dom poezije / Casa della poesia
Salerno (Italija)

Otišao je. Od danas smo svi mi više sami. Veliki Izet, otac, patrijarh velike porodice koju čini Dom poezije (Casa della poesia), sa svim svojim projektima, pjesnicima, muzičarima, ljubiteljima. Cijela naša zajednica ga oplakuje.

Ovaj tekst nije saopštenje za štampu, ni novinski tekst, ni esej, ni kritički osvrt ni bilo koja druga vrsta formalnog teksta. Ovih dana napisani su o njemu brojni nekrolozi i članci, ne uvijek korektni, precizni, tačni. Biće vremena za diskusije o tome i mi ćemo se zalagati da mu se oda zaslužena počast u spomen njegovog djela i njegova srca. Nismo se iznenadili ni začudili čitajući mnoge napise u kojima je sistematski ignorirana ili čak prikrivena naša uloga, naše prijateljstvo i veliki trud uložen da se korektno prevede i objavi Sarajlić u našoj zemlji. Sam Izet bi se od srca smijao i zajedno sa nama bi rado ismijavao mnoge iznenadne i improvizirane “prijatelje”, kao i nas. Italijanski kulturni krugovi vrlo su uski i autoreferencijalni, gleda se i zna se tek malo dalje od svoje male avlije.

Ovo je samo osobno sjećanje onih koji su ga upoznali, družili se s njim posljednjih godina, voljeli ga kao oca ili starijeg brata. Ne očekujte mnogo, dakle, osim da ovo bude tužni pokušaj prikupljanja činjenica, uspomena i osjećanja.

Izet Sarajlić je prisustvovao mnogim našim susretima, skoro jedini na kojima je učestvovao. Možemo spominjati njegova čitanja na Verba volant (2 izdanja), Lo spirito dei luoghi (Duh mjesta, 2 izdanja), Napolipoesia (2 izdanja), Parole di Mare (Riječi mora), Sidaja, Poesia contro la guerra (Poezija protiv rata), Il cammino delle comete (Hod kometa), Voci Migranti, kao i pri mnogim susretima u raznim gradovima na prezentacijama njegove knjige.

Izet se razbolio prošlog mjeseca. Trebalo je da dođe u Italiju, da 29. aprila bude proglašen počasnim građaninom Salerna, prema odluci Općine, radi njegovih davnih (prijateljstvo sa Alfonsom Gattom) i sadašnjih veza sa ovim gradom (učešće u projektima Doma poezije, čiji je postao emblem i garancija; objavljivanje njegove najvoljenije knjige u Salernu). Trebalo je takođe da učestvuje 2, 3. i 4. maja na festivalu Il cammino delle comete (Hod kometa) u Pistoji, gradu koga je nedavno upoznao i kojeg je odmah pohranio u svoje veliko srce. Osim toga, u Settimo Milanese mladi iz više škola su završili jedan fantastičan rad o njemu i njegovoj poeziji i očekivali su da dođe, pa da tako krunišu s oduševljenjem godinu dana rada.

Imao je infarkt nekoliko sedmica prije predviđenog puta u voljenu Italiju, zemlju koju je osjećao kao drugu domovinu nakon što je njegova Jugoslavija pogođena i rastrgana ratovima i nacionalizmima. Nakon dvije sedmice u bolnici vratio se kući i zadnjih dana činilo se da mu je bolje. Ponovno se s nama šalio i planirao skori
put u Italiju. Raffaelli je zadnjih dana, ironičan kao uvijek, rekao da joj nakon infarkta može pokloniti samo pola srca. Vidimo se u junu, govorio je, možda na Napolipoesia. Bilo mu je veoma stalo da bude počasni građanin Salerna. Rijetko smo ga, zadnjih godina, vidjeli tako sretnog i ponosnog radi nekog priznanja. Bio je tužan i zabrinut zbog odgađanja (jeste li sigurni da će me svejedno proglasiti? - pitao je). Za tu njegovu radost zahvalni smo gradonačelniku Mario De Biase, povjereniku Ermanno Guerra, dr. Luigi Gravagnuolo.

U decembru prošle godine dobio je Nagradu Moravia, predložio ga je prijatelj Erri De Luca, za karijeru i za knjigu “Qualcuno ha suonato” (Neko je pozvonio), koju su preveli s ljubavlju veliki Sinan i Raffaella. S tim novcem, rekao je šaleći se, a i ne baš sasvim, konačno ću moći postaviti spomenik na grobu voljene supruge Mikice.

Za “Il cammino delle comete” bili smo dogovorili telefonsko javljanje u toku festivala, za petak 3. maja. Ali upravo u petak ujutro stigla nam je strašna vijest, prvo od žalosnog Sinana Gudževića (našeg brata, njegovog druga, sina, “oslonca”, koji je takođe sistematski ignoriran u napisima ovih dana), a zatim od Ambasade Italije u Sarajevu (koja se ovih godina radovala Izetovim italijanskim uspjesima i putovanjima).

U nekoliko sati stotine telefonskih poziva, e-mail poruka, i cijela zajednica, cijela “porodica” kako je on volio zvati, bila je u suzama. Jedan naš dio je otkinut. U Pistoji je bilo mnogo njegovih prijatelja, koji su se još jednom okupili da nastave projekat “zajednice” koji mu je bio tako drag. I mnogi koji nisu bili pozvani dotrčali su nakon što su čuli vijest u emisiji FahrenheitRadia 3, u kojoj smo zajedno sa slovenačkim pjesnikom Tomažem Salamunom morali objaviti vijest i komentirati.

Oni koji nisu mogli doći u Pistoju, nazvali su telefonom. Cijela “porodica” se stisla u zagrljaj. Bilo je, naravno, nemoguće nastaviti mirno festival: žalost i tuga se spustila na cijelu manifestaciju. Mnogo obožavalaca i prijatelja stekao je i u ovom gradu sa samo jednom posjetom.

Ko ne pripada našoj zajednici teško može shvatiti duboku ranu i prazninu koju je Izetova smrt načinila. Mnogi su sa nama plakali. Bilo je dovoljno jednom ga sresti da bi se čovjek zaljubio i ostao vezan za njega. Mnogo telefonskih poziva, e-mail poruka gledalaca i čitalaca.

Izet je, nakon patnji i razočarenja koje je donio rat, nova politička i kulturna klima, našao zadnjih godina novu porodicu, novu domovinu, nove motive koji su mu pomogli da prevaziđe ljudske i lične tragedije. Čudesna je Izetova ljubav prema Italiji, na koju je mogao biti kivan (brata Ešu su strijeljali italijanski crnokošuljaši). Ali ljubav je bila ugrađena u DNK porodice Sarajlić. I upravo je u Italiji Sarajlić opet pronašao prijateljstvo i bio opet sretan. Toliko mnogo uspomena, anegdota, jezičkih igri i njegovih zabavnih iskrivljavanja italijanskog jezika. Njegov lijepi glas kojim je pjevao stare italijanske, slavenske, ruske pjesme, nakon readinga. Njegove “duple loze” i cigarete “Boss”. Šaljemo vam jednu fotografiju koju je načinio prijatelj Mario Boccia, da je čuvate s ljubavlju, na kojoj je snimljen za stolom dok potpisuje primjerak svoje knjige, bez naočara, približivši se listovima. Koliko puta smo ga tako zatekli da nas čeka, pišući i bilježeći, sa cigaretom i šoljicom kafe, i grdi nas jer se uvijek ujutro budio prvi. Sjećamo se njegovog dopisivanja s Erriem, njegove i naše pozive da nas prati u novo stoljeće, nakon što nam je s ljubavlju pričao o svom. Zakoračio je u ovo stoljeće, ostavio svoj pečat i otišao. Vodio nas je za ruku i pokazivao nam, kao djeci, pravac kojim treba ići. Sjećaju ga se sa žaljenjem svi mladi Doma poezije, svi pjesnici koji su s nama i s njim dijelili brojne projekte i iskustva.

Grlimo snažno Tamaru, Izetovu kćerku, Vladimira, njegovog voljenog unuka, i zeta Đorđa. Mnogo je onih kojima treba zahvaliti za telefonske pozive i poruke, za saučešće, nemoguće je nabrojati sva imena. Evo samo nekih: Jack Hirschman, Agneta Falk, Alberto Masala, Fabiola Ledda, Roberto Fernandez Retamar, Lawrence Ferlinghetti, Ken Smith, Judi Benson, Mohammed Bennis, Janine Pommy Vega, Toni Maraini, Predrag Matvejevia, Erri De Luca, Ante Zemljar, Miroslav Košuta, Umberto Mangani, Serge Pey, Carter Revard, Gordon Poole, Anna Lombardo, Mario Boccia, Marco Cinque, Gianluca Paciucci, svi pjesnici pozvani na Il cammino delle comete (Jorge Enrique Adoum, Robert Creeley, John Giorno, Hawad, Lance Henson, Ledo Ivo, Ivo Machado, Juan Vicente Piqueras, Paolo Ruffilli, Tomaz Salamun, Giacomo Trinci, Vivienne Vermes, Christiane Veschambre, Carmen Yanez), Giuseppe Grattacaso, Giancarlo Cavallo, Grazia Di Petta, Eloy Jose Santos, Ferdinando Gandolfi, Daniela Granato, Antonio Sassu, Massimo Morasso, Pierpaolo e Marina Zurlo, Giampiero Labbate, Il Vagabondo, Mariano Baino, Dimitar Anakiev, Cristina Pezzoli, Enrico Baravoglia, Clemente Padin, Michele Buonono, Tommaso Di Francesco, Stefania Zuliani, Antonella Sara, Clara Janes, Patrizia del Vasco, Enzo Nini, Alessandro Agostinelli, Enzo Salomone, Lelio Scanavini, Laura Baradacchi, Grazia Di Petta, Salvatore Carraturo, Mara De Felice, Antonio Gamoneda, Juan Carlos Marset, Vicente Valero, i mnogi drugi koje smo propustili imenovati, a naročito mnogi obični ljudi, čitaoci, ljubitelji poezije.

Kada nas napusti veliki pjesnik koji je uz to i veliki čovjek, svi ostajemo najednom više sami i siromašniji.

Izet nas je naučio šta je poezija i kako je živeti otvorena srca i bez kompromisa.
Stih Marine Cvetajeve po kome je nazvana manifestacija u Pistoji, gdje je Izet očekivan s ljubavlju, glasi “jer hod kometa je hod pjesnika”. Najsjajnija kometa, zahvaljujući kojoj smo svi ovdje zagrljeni (“oni koji grle svijet”) iako živimo u dalekim mjestima širom svijeta, neće više biti tu da pjeva i pije s nama, ali će ostati da blista u našim srcima i da nam ukazuje na pravi put.

Sergio i Raffaella