Marko Vešović
Pozadugo sam, i posve uzaludno, pokušavao da nađem riječi koje, u trenutku kad se zauvijek rastajemo s Kikom Sarajlićem, ne bi zvučale prazno i besmisleno, što je možda čak neizbježno, iz prostog razloga što smo, pred smrću, svi mi analfabete. Potom sam shvatio da nisam u stanju da išta suvislo kažem ni njemu mrtvom, ni o njemu mrtvom, zato što mi oči uporno bježe od činjenice da Sarajlića više nema, i još se upornije vraćaju živu čovjeku, možda ponajprije stoga što je malo bilo pjesnika, na našem jeziku, koji su toliko predano i strasno branili dostojanstvo života, kao dobra po sebi i za sebe, bez obzira na prljavštine i užase kojim savremeni svijet kuša da to dostojanstvo sroza a taj život obezvrijedi. Sarajlić je dosljedno odbijao da prihvati stvar koja je u književnosti dvadesetog vijeka gotovo bilo obavezna: gotovo svak ko život nije smatrao besmislenim, žalosnim i nedostojnim življenja, rizikovao je da ga ne uzmu posve ozbiljno kao pisca. Pogotovo su takvi bili oni koji, kako Sarajlić reče, “u dvadesetoj, kad počnu da pišu svoje antipjesme i antidrame, / ni jedan neće propustiti da pljune po životu”. Tom “pljuvanju po životu”, koje je nerijetko bilo uokvireno punom finansijskom obezbijeđenošću, suprotstavljao se, na brojne i različite načine, takoreći svaki stih Sarajlićev.
Potom sam se prisjetio kako je Sarajlić u pjesmi “Posljednji tango u Sarajevu” kazao: “Mila, prođe i naš život veličanstveni”, i kako je, od devedeset druge naovamo, često znao reći “moj čarobni život”, a ponekad i “naš čarobni život” kad se sjećao predratnoga vremena. Pa sam sjeo da iščitam tri toma njegovih, nedavno izašlih sabranih djela, ali ne s namjerom da na brzu ruku, u prigodne svrhe, sklepam sud o njegovoj poeziji, nego da u njoj potražim dokaze da je taj život bio “veličanstven” i “čaroban” u trenutku kad je življen, a ne naknadno, kad je već prošao i kad ga njegova nepovratnost čini “čarobnim” i “veličanstvenim”. Bilo bi ovdje preopširno govoriti o svim vidovima života kao čarolije u njegovu pjesništvu, stoga ću se pozabaviti samo jednom stvari. Začudilo me, naime, koliko su, u njegovim pjesmama, čarolija i ljepota neodvojivi od onog što bi trebalo da ih uništi, da ih ismije ili utjera u laž. Trebalo je imati i smjelosti i snage da s posegne za ljepotom i čarolijom u vijeku koji je u stanju da nam pruži spisak sramota ljudskog roda mnogo iscrpniji nego u svim prijašnjim stoljećima.
Sjećajući se prizora iz svog djetinjstva, pjesnik kaže: “kad smo u Trebinju / na italijanskim biciklima, /dječaci, / jurili prema Begovom mlinu. /Čak ni okupacija nije smetala našoj sreći”. Ovo nisu samo stihovi o veličanstvenoj slobodi djetinjstva, koju ne čini manje nego više veličanstvenom fakt da su bicikli italijanski, i vjerovatno ukradeni. Ovo su stihovi koji sadrže osnovnu formulu ljudskog iskustva od koga živi ponajbolja Sarajlićeva poezija: djetinja sreća i okupacija, koliko god poriču jedna drugu, ovdje su u isti mah nerazdvojne onako kao što su, u njegovoj pjesmi, nerazdvojni “anđeli i ubice” koji postoje “pod zajedničkim nebom”, ali i onako kao što su, u poeziji Lojzeta Krakara, nerazdvojni “zvijezde i nebesa” od logora Buhenvald u kojem je taj slovenački pjesnik bio tri godine. Riječ je o čaroliji i ljepoti otetoj od svijeta koji ih, svojim užasom ili svojom banalnošću, učini nemogućim. “Između tebe i mene stajaće uvijek Linija Mažino, / između mene i tebe stajaće uvijek Sjen Minulih Stradanja” , kaže Sarajlić u jednoj od svojih najpoznatijih ljubavnih pjesama. Ta “Linija Mažino” i “Sjen Minulih Stradanja” dio su ljubavi, neodvojivi od nje, gotovo da kažemo njen su zalog, a u svakom slučaju djeluju kao surov mlaz istorijskog svjetla koji osvjetljava dublju prirodu te ljubavi.
A na početku pjesme “Jekovac” Sarajlić se prisjeća kako su on i njegova draga nekad “U našem lijepom mjesecu maju / znali gledati naš tihi velegradić kao na dlanu”, i “razmišljati naglas / u kojoj ćemo od kuća doživjeti starost, / običnu zasluženu kostobolnu starost”. Ta mješavina sačinjena od majske ljepo-te, tihog velegradića, starosti i kostobolje, ta proljećem uokvirena priča još mladih ljudi o budućoj kostobolji za koju se ironično kaže da je “zaslužena”, otprilike onako kao što se kaže za penziju da je zaslužena, ali i kao da nagovještava pomalo surovu primisao besmrtne mladosti da onaj ko dozvoli sebi da ostari i jeste zaslužio kostobolju, sve ovo nagovještava nešto važno i o ovoj pjesmi i o ovoj poeziji: čarolija svijeta, i lirski ushit pred njom, uvijek su ugroženi, ili su bar stavljeni na ozbiljnu kušnju svim onim što im je neprijateljsko, što prijeti da ih ubije. Potom pjesnik prelazi na sadašnjost:
Sad imamo prednost da govoreći i o lišću govorimo o sebi,
i kad ti kažem
Gledaj, doletjele su svrake prve jeseni –
to je produžetak onog istog razgovora, onih istih Volim
kad smo u našem lijepom mjesecu maju
dolazili u tu malu kafanu na brijegu
i gledali pod sobom naš surovi velegradić kao na dlanu.
Kao što vidimo, “velegradić”, koji je na početku pjesme bio idilično “tih”, na kraju pjesme je postao “surov”. Nekadašnjem mladalačkom pogledu na grad, sa početka pjesme, na njenom kraju se priključio današnji pogled zrelog pjesnika, i ovaj amalgam tišine i surovosti sadrži najboljeg Sarajlića: njegov velegradić nije postao manje tih zato što je surov, niti manje surov zato što je tih, jer je to dvoje ide zajedno kao što idu zajedno i sadašnja priča o “jesenjim svrakama” i pjesnikov nekadašnji ljubavni zanos, dajući obrazac punog iskustva. Te svrake kazuju štošta i o jeseni u svijetu i o jeseni u čovjeku: minuli zanos, sabijen u glagol “Volim”, prirodno se produžuje i nastavlja u prozaičnim svrakama uz koje obično vezujemo brbljivost. Jer pjesnik i njegova draga na početku vlastite jeseni mnogo više su uključeni u svijet, mnogo više su dio cjeline nego u mladosti, stoga “govoreći o lišću govorimo o sebi”, stoga se i priča o jesenjim svrakama prirodno sliva sa mjesecom majem iz mladosti.
Na sličan način, u pjesmi upućenoj Tanji Savičevoj, djevojčici i autorki dnevnika koja je umrla od gladi za vrijeme opsade Lenjingrada, Sarajlić kaže: “O, kad bih mogao / u pismu bih ti poslao sve najbolje godine čovječanstva”. Nije pretjerivanje to što pjesnik, u svom obraćanju Tanji, poseže za cijelim čovječanstvom, za svim najboljim godinama koje je proživjelo, jer to nije samo njegov način da jedno dijete obešteti za patnju, nego i da odmjeri užas onog što je lenjigradska djevojčica vidjela i doživjela, da ga odmjeri i da mu se suprotstavi. U tome je srž Sarajlićevog pjesničkog iskustva: ne zaboraviti “najbolje godine čovječanstva” dok govoriš o najgorim, i obrnuto. Odmjeriti najbolje najgorim, i obrnuto. Ili kad se obraća starcima Pariza, u istoimenoj pjesmi, savjetujući ih da “idu u Provansu”, pjesnik im obećava da će tamo imati “svoje jesenje sunce od četrnaest karata”. To je sunce toliko dragocjeno upravo zato što je jesen i ovdje i ljudska i provansalska. Ovo nije samo pohvala ljepoti provansalskog jesenjeg sunca nasuprot pariskom, nego i pohvala staračkim očima koje su u stanju da zlato sunčevo vide i dožive kao četrnaestokaratno. Ili pogledajmo ovaj odlomak iz pjesme bez naslova:
Jer sve što jeste – tu je, u njegovom paklenom trajanju.
Domovina. Ljubav. Zvijezde. Protivnici.
Ovo je jedino stoljeće u kome ću bolovati od mržnje,
od sebičnosti.
Ovo je jedino stoljeće u kome mogu da ti kažem Volim.
U njemu svi moji rokovi. Svi okovi. Svi rastanci. Svi lanci.
Sve moje veze sa svijetom. Sve breze. Sve presude. Sve laži.
Zadržimo ovo stoljeće barem nekoliko večeri.
A onda zajedno s nama nek ide u otpad ili u muzej.
Možda se nigdje u Sarajlićevoj poeziji, kao u ovim stihovima, tako oštro ne ogleda doživljaj svijeta kao “paklenoj trajanja”, u kojem ipak postoje breze, i nad kojim ipak sijaju zvijezde. Sijaju, zapravo, skupa sa ljubavlju. Možda pjesnikovom “Volim” i vjerujemo bezrezervno upravo zato što nije prećutao ni mržnju i sebičnost, koje naziva bolešću. Sklop tog svijeta pjesnički snažno živi u stilu nabrajanja u njem se rimuju “rastanci” i “lanci”, “rokovi” i “okovi”, i u kojem je ljubav stavljena skupa sa “zvijezdama” i “protivnicima”, a “veze sa svijetom” i “breze” zajedno sa “presudama” i “lažima”. Na kraju iskrsava sasvim trijezna pjesnikova svijest da je njegovo stoljeće, zapravo njegovo doživljavanje vlastitog vremena, zrelo da “ide u otpad ili u muzej”. Što neće okrnjiti pjesnikovu vjernost takvom doživljaju. Kraj je zapravo izboren, jer je uvijek išao protiv glavne struje zbivanja u savremenoj književnosti. U odličnoj a nedovoljno uočenoj i hvaljenoj pjesmi “Uspomeni Marka Markovića”, Sarajlić kaže:
Život je tekao jednako pun i pust.
Naš bespomoćni život koji će tek sutra dobiti zvanje
besmrtnoga.
Cjelokupno pjesništvo Izeta Sarajlića suprotstavlja se modernoj navici, nesumnjivo i modi, da se u književnosti od cijelog života uzme samo pustoš i to se potom proglasi za jedinu istinu, od toga se uobličava slika svijeta. U sarajlićevsko osjećanje života kao nečeg čarobnog podjednako legitimno ulaze i noć i pustoš, i bespomoćnost i besmrtnost. Taj skok od prozrenja da je čovjekov život nešto bespomoćno pred silama koje ga određuju i kroje pa do slutnje da će taj i takav život sjutra ipak postati besmrtan, predstavlja jedan od trenutaka u kojem je Sarajlićev doživljaj svijeta zadobio najčistiju poetsku kristalizaciju. Jer nije na koncu previše važno da li će taj i takav “bespomoćni život” u našim vlastitim oči izgledati besmrtan zato što je prošao, ili će, pak, zato što je lirski preobražen i zadahnut smislom, takav izgledati u očima onih koji će sjutra doći. I svakom slučaju, biće dignut na višu razinu. Kao što je značenje ljubavi dignuto na najvišu razinu u ovim stihovima:
Opet jedna noć u kojoj te gubim
kao bataljoni Rostov, Berlin, Roterdam.
Nije dovoljno reći da se ovdje radi o hiperboli koja gubitak ljubavi silno uvećava, dajući emociji planetarna obilježja, ali je i projektujući na platno istorije, čime joj drsko podaruje povijesni značaj Nego možda ponajprije riječ o sudbini ljudskih osjećanja u vremenu gdje je jezik rata postao gotovo prirodan jezik ljubavi koja, naprosto, ne može da pobjegne, nema gdje da se skloni od istorije, uprkos tome pjesnik poziva draganu da iz te istorije pobjegnu. Prisiljavajući vlastitu emociju da se ogledne u ratnim prizorima, Sarajlić je, i ovdje, od svog života stvarao onu vrstu poetske čarolije koja izgleda oteta od ljudskog vremena u kojem je pjesnik osjećao kako se “svirepo smanjuje rastojanje između pjesme i koraka”. Na tom naporu da svoju pjesmu održi na što je mogućno većoj udaljenosti od krika zasnovana pjesma “Bluz”, za mene jedna od najboljih Sarajlićevih pjesama, kojom ću završiti ovo slovo:
Bilo bi zanimljivo znati
kuda će poslije naše duše.
Bilo bi zanimljivo znati
hoće li poslije nas pod platanima kisnuti naše duše.
Bilo bi zanimljivo znati
hoće li i dalje kao za naših života hitati jedna drugoj naše duše.
Bilo bi zanimljivo znati
šta će u proljeće osjećati naše duše.
Bilo bi zanimljivo znati
kako će bez očiju razgovarati naše duše.
“Bilo bi zanimljivo znati”, uporno ponavlja pjesnik, i ovim posve običnim govorom kao da suzbija, razlaže stravu smrti, a u isti mah kao da odbija uozbiljenu pozu metafizičara zapitanog o onostranoj tajni. Moglo bi se reći da je i ovdje lirska čarolija oteta od iskustva u kojem svaka čarolija gasne.
Riječ održana 7. maja 2002. godine na komemoraciji Izetu Sarajliću u Narodnom pozorištu u Sarajevu.
No comments:
Post a Comment