Simbol KRUGA 99

Vlatko Doleček

Dragi Kiko,

Zapala me teška i tužna zadaća da se ovdje, na Tvom vječnom prebivalištu, oprostim od Tebe u ime Tvojih prijatelja iz Kruga 99, sa kojima si punu deceniju Tvog, možda i najplodnijeg pjesničkog i ljudskog perioda nesebično dijelio radost, ali i zabrinutost za sve što se dešava oko nas.

Bili smo jako zabrinuti kad smo čuli za vijest da si morao otići u bolnicu, ali kad si brzo napustio bolnički krevet to nas je sve iskreno obradovalo. Nedavno, kad smo Te, Sejo i ja, posjetili u Tvom stanu, bio sam još više obradovan kad sam Te vidio prilično raspoloženog. Razgovarali smo o svemu i po Tvom ustaljenom običaju dotakli smo se tema koje tište današnje čovječanstvo. Sa pjesničkom preciznošću iznosio si svoje poglede i iskazivao svoju zabrinutost za sve što se dešavalo na ovoj planeti.

Kao i obično u takvim prilikama interesovali smo se i za uzroke Tvog odlaska u bolnicu. Tvoja veoma brižna kćerka Tamara rekla nam je, a što si i Ti potvrdio, da je dijagnoza bila – oslabilo srce. Nadao sam se da je to netačna prognoza i da će Tvoje srce, u kome je stanovao vulkan ljubavi za sve ljude, a ponajviše za Tvoju užu porodicu, sve to prebroditi, ali sada vidim, nažalost, da Tvoje plemenito srce nije izdržalo. To nam jako teško pada, ali to je sudbina za koju nemamo lijeka.

Odlaziš, a iza sebe ostavljaš ogromno djelo trajne vrijednosti. Mnoge Tvoje pjesme prevedene su na svjetske jezike i obogaćuju riznicu svjetske književnosti. Sve Tvoje pjesme, ama baš sve, ispunjene su ljubavlju, ljubavlju za ljude, a ponajviše za Tvoju najvoljeniju suprugu Mikicu, za Tvoju nježnu i voljenu kćerku Tamaru, za Tvog vjernog pratioca i sagovornika unuka Vladimira.

U svim svojim pjesmama bio si do kraja iskren, bez i malo rezerve kada je u pitanju ljubav prema prijateljima i poštovaocima Tvog djela, kojih si u tolikom broju imao i imaćeš trajno. Svaka Tvoja nova knjiga izazivala je toliko pažnje da su sve sale pri promociji bile male za sve one koji su željeli da Te vide i čuju i da s Tobom razmijene bar jednu rečenicu.

Družeći se s Tobom, zadnju deceniju Tvog života, nebrojeno puta bio sam svjedokom koliko su Te ljudi, naši bosanski, ali i sa drugih meridijana, voljeli i poštovali. Još uvijek su mi svježa sjećanja, kada smo zajedno sa još nekoliko članova Kruga, prvi put poslije rata, bili u Ljubljani. Imao si svoj matine u Klubu književnika Slovenije. Puna dva sata govorio si svoje pjesme i svi su Te s pažnjom slušali. Pričajući o ratnim zbivanjima u Sarajevu mnogima si natjerao suze na oči. Toliko su ih dirnuo u srce, da Ti je jedan slovenački pjesnik, sutra ujutro, donio pjesmu koju je noću napisao i posvetio Tebi.

Drugom prilikom, zajedno smo bili na Martovskim susretima u Albero Belu, malom gradiću na jugu Italije. U pauzi ovog međunarodnog skupa, na Tvoj prijedlog, izdvojili smo se da prošetamo. Šetajući ulicama tog prelijepog mediteranskog grada iznenada pred nama ukazala se grupa razdraganih djevojaka i mladića. Ispred grupe izašla je jedna lijepa djevojka i rekla: “Vi ste pjesnik Izet i mi Vas želimo pozdraviti”. Ti si je u svom prepoznatljivom stilu upitao: “A odakle znaš da sam ja pjesnik”. Odgovorila je: “Nedavno nam je naša profesorica čitav jedan čas čitala Vaše pjesme. Jako su lijepe i mi Vas volimo”.

Kroz Tvoje pjesme voljeli su Te svi, i zaljubljeni i oni koji će to biti. Tvoje pjesme su rado čitali, a Tebe smo iskreno voljeli i poštovali svi mi. Tek sada vidim kakva je bila privilegija družiti se s Tobom, čovjekom bezgranične ljubavi i brige za čovjeka, u ovom našem grubom svijetu, u kome mnogi misle samo o tome kako da zgrnu što više materijalnih dobara, ne vodeći ni malo računa o onima koji to nemaju i ne mogu imati. Ti si bio apsolutno drugačiji. U Tvom pjesničkom rječniku prva imenica bila je LJUBAV. Ljubav za svoju malu – veliku Mikicu, kojoj si posvetio sav svoj pjesnički opus, ljubav za svoju Tamaru, za unuka Vladimira i zeta Đorđa, ali i za sve ostale Tebi voljene prijatelje.

Bezgranično si volio svoj grad Sarajevo, od koga si ne tako davno primio i najveće priznanje – Šestoaprilsku nagradu. U svom životu primio si mnogo nagrada i priznanja, ali mislim da ne griješim ako kažem da Ti je ova bila i najdraža. Vidjelo se to i po Tvom raspoloženju kada smo zajednički to proslavljali u Collegiumu Artisticumu. U izuzetnoj atmosferi ostali smo zajedno do ranih jutarnjih sati. Bio si veseo, bio si glavni. Bezbroj puta ponovio si kako od svih gradova na svijetu najviše voliš Sarajevo, koje je sadržano i u Tvom porodičnom imenu. Poznata je Tvoja rečenica: “Moj rodni grad je Doboj, a grad rođenja moje smrti je Sarajevo”. Kao i uvijek i tu si bio u pravu.

Tvoje ogromno djelo ostavljaš u amanet pokoljenjima, svim obožavaocima lijepe riječi. Ono je u izvjesnom smislu putokaz i dokaz da se i u ovom podijeljenom svijetu, svijetu mržnje i netolerancije, može živjeti dijeleći ljubav sa svim ljudima. Za Tvoje najbliže Tamaru, Đorđa i Vladimira nema tih riječi utjehe u ovom tužnom trenutku kada se fizički rastajemo od Tebe, ali mogu biti beskrajno ponosni što su te imali, što su za oca i djeda imali čovjeka kojeg voli čovječanstvo i što ćeš im trajno ostati u srcu i biti inspiracija da nađu snagu i da prihvate nebeski zakon po kome se ljudi rađaju da bi i umirali.

Tvoj odlazak mi u Krugu 99 doživljavamo kao nenadoknadiv gubitak. Ostali smo bez čovjeka, prijatelja i dragog druga koji je bio i koji će ostati simbol Kruga 99. Znam šta Ti je značilo druženje u Krugu, ali poznato mi je i šta si Ti značio nama.
Zbog svega šta si nam podario, dragi naš Kiko, neka Ti je trajna hvala. Tvoj lik nosićemo u našim srcima. Današnjim danom odajemo posljednju poštu Tebi i istovremeno prisustvujemo Tvom ispraćaju u historiju.