Izet i ova Italija

Sinan Gudžević

Milo mi je što je Izet Sarajlić dobio nagradu "Alberto Moravia". A nije mi milo što ju je dobio sada. Kao pjesnik Sarajlić je zaslužio da dobije i veće nagrade od ove. Sadašnja zemlja Italija ne zaslužuje da ovih dana ima gosta pjesnika Izeta Sarajlića. A Italija je njemu druga domovina, možda i prva. On je ispunio onu Sienkiewiczevu po kome svaki pjesnik treba da ima dvije domovine: svoju i Italiju. A Italija nam je svakim danom sve gora. Konju aktualne američke nasilne politike Berlusconijeva se banditska vlast sva pretvorila u podrepnu muhu. Po čitave večeri glavna televizija ispira mozak stanovništvu o Bin Ladenu. Na toj televiziji ima čovjek po imenu Bruno Vespa. On je glavni. Lanske godine kad mu se u emisiju javio papa, Bruno se zaplakao kao da ga zove gospod Bog. U Italiji je signor Vespa miliji od pape. Ugodan u vođenju razgovora, tolerantan, što bi se reklo danas, nevidljivo sugestivan, najbolja škola moderacije. No otkako su američke bombe počele grmiti po sirotoj zemlji Afganistanu, taj je Vespa postao nemoguć. Kad mu koji gost digne glas protiv ovoga rata, onda Vespa sve čini e da ovome zatvori usta prije no što mu riječ izleti cijela iz ograde zubne. Ali se u jednoj emisiji javio za riječ jedan katolički pop, Francuz, pa je rekao Vespi da ga ne prekida, a onda je rekao da je zločin ono što je nepoznat netko počinio u New Yorku, 11. septembra, ali da je zločin i ono što američka politika čini u Iraku. Jer tamo, veli pop, svakoga mjeseca od posljedica američke politike umre onoliko djece koliko je u WTC-u poginulo ljudi.

Pa je pop upitao slobodnu Italiju e je li iko ikada položio igdje cvijeće za tih šest hiljada dječijih leševa mjesečno. Dok je rječiti pop to izgovarao, Brunu su se Vespi u licu boje mijenjale kao u ona tri stakla na semaforu. To je samo jedan lik Berlusconijeve Italije. Po novinama se već piše o tome koliko je miješanih brakova u Italiji, koliko je procenata italo-arapskih brakova, krvna se broje zrnca, i to pa to i sve to. Hrvatska prije deset godina, jedan kroz jedan.

Eto zašto mi nije milo što je Izet baš sada tu nagradu dobio. Milije bi mi bilo stoput da ju je dobio lanske godine. A i nikako mi ne uspijeva da sebe ubijedim kako je moj najveći životni problem to što se bivši američki poslušnik (a možda i oficir) Osama Bin Laden odmetnuo od američke komande. Možeš me gole guzice metnuti na usijan šporet, ja to priznati ne mogu. Jer je moj problem u ovome: kako to da su Amerikanci sigurni da će uloviti toga nevidljivoga Bin Ladena u tim navodno nemogućim vukojebinama a ne mogu uloviti Radovana Karadžića, a vide ga na svojim kompjuterima u svakom času gdje je? A berlusconijevska se Italija o ovome ne pita ništa.

No, naravski: Izetu nagradu nisu dali berlusconijevci, ne bi mu je oni dali nikada. Njih nije briga što su mentalni sklopovi slični njihovima ubili Izetova brata Eša prije pedeset i devet godina. Za većinu njih je on isto što i svaki nesretni Arapin: talijanski teret, možda i taliban. Džaba što Izet zna više talijanskih pjesama od njih, džaba što ih od njih bolje i pjeva, on je stranac, a uz to još i Izet.

Prije uručenja nagrade ide se u Salerno, a ondje u gostionu "Dal brigante". I svi će, i Jack, i Aggie, i Carmen, i Juan Piqueras i Raffaella i Sergio i Daniela i Nando pjevati Bella ciao i Luna rossa pa pjevati Quanno sponta la luna a Marechiaro. Radi ovo nekoliko ljudi, radi te Italije, u kojoj mjesečina zna biti ljepša no mnogo gdje sunce, u kojoj čovjek i u žalosti lako zapjeva, radi Izeta i njegovih stihova - idem.