Giovanna Nicolai
Umro je 2. maja, sa 72 godine, u Sarajevu, smatra se jednim od najvećih pjesnika BiH i Istoka Evrope, dobitnik, između ostalog, i nagrade Moravia 2001 za karijeru i za knjigu poezije “Qualcuno ha suonato”, izdavača Multimedia iz Salerna. Autor tridesetak zbirki poezije, veliki poznavalac i prevodilac ruske poezije, Sarajlića su prevodili na brojne jezike Brodski, Jevtushenko, Hans Magnus Enzesberger, Roberto Retamar, Charles Simic.
Prijateljevao je sa Alfonsom Gattom, kome je posvetio prekrasne stihove i zbog te veze sa salernitanskim pjesnikom i zbog učešća u projektima Multimedia Edizioni/Casa della poesia, po odluci Općinskog vijeća Salerna proglašen je nedavno počasnim građaninom Salerna.
“Imao je spakovan kofer – rekao je Predrag Matvejević objavljujući vijest o smrti – za njega je putovati u Italiju uvijek bila velika radost. Volio je Italiju i dobro je znao italijanski, iako su mu crnokošuljaši, za vrijeme fašizma, strijeljali brata”. Bio je u Trstu, više puta u “Siddaji” na pjesničkim susretima, a prije nekoliko godina je dobio Nagradu Mediteran, Fondacije Radionice Mediterraneo iz Napulja. Zadnje priznanje, nekoliko dana pred smrt, dobio je Šestoaprilsku nagradu (na taj dan je počela opsada Sarajeva) za poeziju, kao veliki svjedok tragedije rata u BiH i opsade Sarajeva, i za aktivnost u Krugu 99, udruženju nezavisnih intelektualca pobratimljenom sa Fondacijom Moravia.
“Sve u svemu, ono što nas odvaja od Voltairea je to što je bio sretan pisac”. Može se okrenuti ova tvrdnja Rolanda Barthesa na poeziju Izeta Sarajlića – kao što je napisao prijatelj Attilio Scarpellini, prijatelj i dobar poznavalac djela bosanskog pjesnika. Pridjev sretan teško je povezati sa njegovim posljednjim pjesmama i njegovim “oproštajima”, u ljudskim i moralnim ruševinama jedne Zemlje i jednog jezika, pogođenim već sedam godina ekstremnim ratom. Životna upornost i distanca koju je Sarajlić uspostavio prema smrti, ostajući jednostavno svjedokom onoga što preostaje iza užasa, dopuštajući svojim stihovima i nevjerovatnu lakoću, u poniznoj silini slike.
“Već trideseti sat kako smo/ sa svih strana/ zasuti granatama./ Jedna upravo ovog časa/ prolijeće/ iznad moje pjesme./ Ova je s Mrkovića/ gdje sam
prije rata/ s onom koju volim/ brao margarete”.
Zadovoljan, želim ga se sjetiti, zadnji put kada sam ga sreo, sa svima ostalima, uveče onog dana kad je dobio nagradu Moravia u Rimu, na večeri s prijateljima, Sinanom, Erriem, kad je nama djevojkama poklanjao ruže, Daci, Toni, meni, svojoj slavenskoj prijateljici Luci. Erri De Luca, pri dodjeli nagrade, čeka na deset miliona, pitao je Izeta šta namjerava s tim novcem, ironično i s ljubavlju. Izet je odgovorio: “Odavno želim da uredim grob svoje sestre” i to je pozdravljeno pljeskom.
Sa pljeskom i melanholijom pjesama koje je, uz klavirsku pratnju prijatelja Predraga Matvejevića, pjevao u knjižari Bibli u Rimu kada je zadnji put predstavljena knjiga Qualcuno ha suonato, opraštam se sa Izetom u ime svih zbog njegove vjere u prijateljstvo bića različitih gledanja i zbog njegove ljubavi
prema poeziji.
Il Piccolo di Trieste, 4.5.2002
No comments:
Post a Comment