Otišao je naš pjesnik

Juraj Martinović

Cijenjeni prijatelji Izeta Kike Sarajlića i poštovaoci njegovog pjesničkog djela,

Dragi Tamara i Vladimire,

Napustio vas je vaš dobri otac i djed, sve nas je napustio naš pjesnik i kao da se svojim odlaskom i sam vratio u jednu od možda najdražih mu pjesama Tvrtkovu ulicu, u tu sveobuhvatnu metaforu ljudske prolaznosti, ali i bespovratnog iščeznuća jednog svijeta kojem je Kiko svim svojim bićem pripadao. Rodio se prije sedamdeset dvije godine u Doboju, ali, kako je govorio, slučajno, jer mu je otac radio na željeznici. Svojim pravim rodnim gradom smatrao je Trebinje, “posljednji na cijelom svijetu grad u kome su svi Sarajlići još bili živi”. Rekoh “rodni grad”, a ne zavičaj, ne samo stoga što je Kiko tako naslovio svoju pjesmu, već prvenstveno zato što mu je pravi zavičaj bilo Sarajevo, grad “u kome i kiša kad pada nije prosto kiša” i u kojem su mu i topole sugrađanke koje razumiju njegovu bol.

U Sarajevu živi od 1945. godine. Tu će završiti gimnaziju i studirati na Filozofskom fakultetu, raditi kao novinar i urednik. Tu će objaviti svoje prve stihove u kojima je uobličeno trebinjsko ratno iskustvo usredotočeno na smrt starijeg brata Eše. Ova lična tragedija će u kultnoj pjesmi Rođeni 23, streljani 42 dobiti globalne razmjere utemeljivši središnju idejnu konstantu cjelokupnog Sarajlićevog poetskog stvaralaštva: ideju ljubavi suprotstavljene smrti i destrukciji, ljubavi koja je intimno doživljena, ali i kadra obuhvatiti cijeli svijet.

Ljubavlju je određen i pjesnikov odnos prema Sarajevu. U Sarajevu je prvi put doživio i cijelog života živio svoju jedinu istinsku ličnu ljubav, što je bilo dovoljno da se rodi i razvije ljubav prema gradu. Na Sarajlićevoj poetskoj topografskoj karti Sarajeva ključne su tačke mjesta njegovih intimnih doživljavanja: Tvrtkova ulica, Vilsonovo šetalište, Miljacka, posebno Drvenija, most koji je spajao mušku i žensku gimnaziju, te, dakako, “Cvitković”. U istoj mjeri u kojoj su se pjesnik i njegovo Sarajevo mijenjali, draga su se mjesta pomjerala u prošlost jačajući osjećanje sjete i nostalgije za minulim. I moramo stoga vjerovati u Sarajlićevu iskrenost kada je prije samo nekoliko dana rekao kako mu je od svih nagrada, a primio ih je mnogo i značajnih međunarodnih, najdraža šestoaprilska, koja mu je
dodijeljena sa zakašnjenjem od nekoliko decenija i, na žalost, u posljednjem trenutku.

Međutim, pored sve te ljubavi, dobro znamo da Kiko nije bio nikakav zavičajni pjesnik. Njegovo je Sarajevo, kao i njegova poezija, kao i on sam, bilo širom otvoreno i kadro da u svoju žižu privuče i Nevski Prospekt, i most Mirabo, i Brandeburšku kapiju, i Aleksandrovski park, i Trg Svetog Marka, i Vaclavske namjesti... Da i ne spominjem čitavu galeriju historijskih ličnosti i suvremenika, Kikinih prijatelja rasutih širom svijeta.

Širina i otvorenost pjesnikovog duha, koja prožima čitavo njegovo stvaralaštvo ukidajući mu sve prostorne i vremenske granice, na još je jedan poseban način odredila njegovu poeziju. Za Sarajlića, naime, pisati poeziju značilo je komunicirati. Zato su njegovi stihovi jasni, jednostavni, neposredni, bez suvišnih ukrasa i razvijenije metaforike, bez svega, dakle, što bi moglo otežati komunikaciju i razumijevanje. Zato mu je svaka od tridesetak knjiga širila krug čitalaca i, zahvaljujući brojnim prevodima na mnoge svjetske i manje strane jezike, daleko preko svih jezičkih barijera.

Takvo shvaćanje poezije i takvo stvaranje poezije moralo je biti utemeljeno u snažnom osjećanju ljubavi i dubokom vjerovanju u dobrotu i plemenitost čovjeka i svijeta, kao i u moć i svrhovitost pjesničke riječi. Ako je pobjeda nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, kojom su bili određeni Sarajlićevi pjesnički počeci, ali i čitav njegov život i cjelokupno stvaralaštvo, budila nadu u mogućnost svijeta izgrađenog na ljubavi, što je osmišljavalo i samu poeziju, potonji razvoj civilizacije tu nadu je sve više potirao. Otuda su s vremenom u Sarajlićevoj poeziji sve prisutnije gorčina i izvjesna rezignacija, da bi posljednji rat konačno razbio sve iluzije, pa i onu o definitivnom porazu zla i fašizma u sukobu s čovječnošću.

Prirodna i, rekao bih, zakonomjerna posljedica tog iskustva bila je Knjiga oproštaja, kojom se pjesnik oprašta ne samo od dragih osoba koje su ga napustile, nego i od čitavog jednog svijeta koji je uvijek bio prisutniji u Sarajlićevoj viziji i njegovoj poeziji nego u stvarnosti. Tom se knjigom pjesnik oprostio i od nas, prisiljenih da i dalje živimo u svijetu koji je on uporno i energično odbijao da prizna za svoj, obraćajući mu se uvijek s gorčinom, a često i sa sarkazmom.

Svijet kakav si gradio svojom poezijom, nikada nećemo doživjeti, a ni onaj koji si, izgubivši vjeru u budućnost, vidio u prošlosti u stvarnosti nikada nije bio onakav kakvim si ga predstavljao i pjesnički dočaravao. Ali, ljepota te iluzije koju si nam svojom poezijom ostavio učinit će nam i ovu našu stvarnost ljepšom i podnošljivijom. Hvala ti na tome!