Vladi Dijaku

Dobro je, Vlado, da si na Barama!

U Podlugovima i u Sarajevu
svi bifei zatvoreni.

U Bosni
doći do čašice rakije
neuporedivo je teže
nego doći do sopstene smrti.

Kad se završi ovaj rat

Za razliku od mnogih rođenih sarajlija
Viljem Trajb je ostao u Gradu.

Vjerujem da u ovom času
on uopštei ne zna
gdje mu je njegov britanski pasoš.

Šta će mu britanski pasoš,
da mu je malo
lozovače"

Ne znam da li je Viljem Trajb
prije rata
prevodio moje stihove,
ali ja sam mu zahvalan upravo na tome
što je tu, što je - ostao.

Kad se završi ovaj rat
moraću,
mada se nikad nismo upoznali,
da ga posjetim.

Valjda će se usput
po razumnoj cijeni
moći da kupi i neka flaša lozovače!

Sretni nesretnik

Ljubiši Maksimoviću

Ide ulicom čovjek
i - pjeva.

Kako i ne bi
kad pod pazuhom nosi sulunare!

Sretni nesretnik!

Prije nego što ga nađe
njegovo parče granate
on će se barem ogrijati

Pas lutalica

Lutvi Hodžiću

(Zbog velikog broja pasa lutalica na teritoriji grada, iz Mjesne zajednice Koševo 2 upozoreni smo da smo svakog takvog psa uočenog u svojoj okolini dužni da prijavimo u kancelariju Zajednice)

Da prijavim sebe?

Zar nisam baš pas
i baš lutalica?

Ne znam čak
u kojem su mi koferu
i u čijem podrumu
moji papiri.

Nakon ranjavanja

Miki Masliću

Sinoć u snu
dođe mi Slobodan Marković
da se izvini mojim ranama.

To je jedino srpsko izvinjenje
za svo ovo vrijeme,

pa i ono samo u snu
i od mrtvog pjesnika.

Sjećajući se poručnika Kincla

Ispada tako
da se čovjek sa nostalgijom sjeća drugog svjetskog rata.

U svakom slučaju
u poređenju s oficirom bivše JNA
čak i jedan poručnik Kincl,
koga su Sarajlići zapamtili za čitav život,
gestapovsko oličenje svega neljudskog u čovjeku,
ličio je gotovo na čovjeka.

Jevrejsko groblje

Abdulahu Sidranu

Najsmrtonosniji hici
u pravcu Marindvora
dolaze s Jevrejskog groblja.

Ne zna Miloševićev plaćenik
ni ko je Isak Samokovlija
iza čije je grobnice postavio svoj mitraljez,
ni ko je taj ko je upravo pao
pogođen njegovim hicima.

On, jednostavno, za svakog ubijenog žitelja grada,
bio on ljekar Hitne pomoći
ili vozač Gradskog saobraćaja,
dobije po stotinu njemačkih maraka

Ratovi u našim životima

Marko Bašić je preturio preko glave
dva balkanska i dva svjetska rata.
Ovo mu je peti.

Meni i mom pokoljenju - drugi.

A za Vladimira
s njegovih osamnaest mjeseci
u ovom trenutku mogli bi se reći
da je čak polovicu svog života
proveo u ratu.

U predvečerje

Na igralištu
jedan mladić
svira na gitari
a iznad njega
prolijeće granata s Poljina.

Budući sarajevski Bulat Okudžava?

Mladiću,
samo mi ostaj živ,
a umjetnost,
koja je meni bila sve,
umjetnost je,
vjeruj mi,
sasvim nevažna!

Šiba

Čak i ne slutimo
s koliko se dragih ljudi
više nikada nećemo sresti.

Jedan od njih je i Šiba.

Bivšeg glumca Batu Živojinovića,
koji se proslavio igrajući u njegovim filmovima,
ova smrt, zacijelo, neće posebno pogoditi.

A Šiba -
kakav je, onako bosanski beskonačno dobar bio,
da je samo dočekao kraj rata,
još bi mu prvomprilikom
dao neku ulogu.

Ovog puta, međutim, to ni u kom slučaju
ne bi mogla biti neka pozitivna ličnost.

Pozitivnog junaka
Bata Živojinović je odavno
sam u sebi sahranio.

Uz (ako je izašla) moju čileansku knjigu

Početkom proljeća,
kako su me,
dok je Sarajevo još preko pošte
komuniciralo sa svijetom,
obavijestili njen prevodilac pjesnik Huan Oktavio Prenz
i njen izdavač, također pjesnik, Omar Lara
u čileu je trebalo da izađe
moja knjiga na španskom jeziku.

Ako je izašla
sada se možda neki čileanski čitalac pita:
Šta je s njenim autorom?

Šta je?

Sjedi u podrumu,
skuplja drva,
loži na balkonu vartu,
vodi ratni dnevnik

i sanja o kajgani s tri jaja.

Mizera

Pravoslavko moja, prijateljice moje mladosti!
Šta u podrumu radiš, pri svijeći?
Voliš li još Skendera i Ćamila?
Jesam li još uvijek tvoj pjesnik najveći?
Strašno je što s u istom gradu ne možemo ni vidjeti ni čuti.
A evo već danima,
uza svu našu bijedu,
ni sunce, ni ono da nam se nasmiješi.

Nisu nas,
nisu nas baš voljeli u "Masleši",
ali važno je da smo i takvog "Maslešu" voljeli mi.
Sjetiš li se Junuza?
I kako smo zajedno plakali na njegovoj sahrani?

Nije zar da se danas odričeš tih suza?
Nije zar da ti danas ništa ne znače
ni te suze ni "Masleša" ni svi mi?
Nije zar da si i ti pristala uz paljanske koljače?
O, nemoj bar ti, bar ti!

Bori Spasojeviću

direktoru "Sarajevo stana", arhitekti, prijatelju, čovjeku

Prije rata
obećao sam ti jednu pjesmu
o Sarajevu.

Onog dana
kad sam te vidio
kako pred te-ve kamerama plačeš nad razorenim gradom
ti si je sam napisao.

Meni je ostalo
samo da je potpišem.

Granata sa Mrkovića

Već trideseti sat kako smo
sa svih strana
zasuti granatama.

Jedna upravo ovog časa
prolijećeiznad moje pjesme.

Ova je s Mrkovića
gdje sam prije rata
s onom koju volim
brao margarete.

Sreća na sarajevski način

u Sarajevu
proljeća 1992. godine
sve je moguće;
staneš u red za hljeb
i završiš na Traumatologiji
sa odsječenom nogom.

Poslije toga još kažeš
da si imao sreće