Biti opet autor prve pjesme.
Svima širom otvoriti svoju duše.
I naveče, dok mećave bjesne,
u našem "Cvitkoviću" pjevati "Kaćušu"!
Biti opet bez igdje ičega.
Ni u jednoj antologiji nemati svoje mjesto.
Slušati opet: Dječko, pričekaj!
Sad bih čekao. Pet godina. Petsto!
Biti kraj tebe u foajeu pozorišta
na tvojoj prvoj premijeri "Toske".
Nemati iza sebe ništa.
Čak ni uspomena iz Moskve!
I eto baš to je nemoguće.
Zato i ta tuga iznutra.
Sve više, sve više je Juče.
Sve manje, sve amnje je Sutra.
(1966)
No comments:
Post a Comment